Hrvatska ćirilica

Ćirilica, drugo slavensko pismo, vrlo se rano pojavila kao treće pismo na hrvatskim prostorima, najkasnije u 11./12. stoljeću. Time se oblikovalo ono što nazivamo tropismenošću (latinica, glagoljica i ćirilica) hrvatske srednjovjekovne kulture. Došla je tzv. južnim putem širenja ćirilometodske baštine (iz smjera Makedonije). Iako ćirilična slova koja se nalaze na epigrafskim spomenicima iz 11./12. stoljeća još ne sadržavaju posebnosti kojima će se odlikovati hrvatska ćirilica, ta će obilježja, ponajprije utjecajem glagoljice, postajati sve izraženija tijekom 13. i 14. stoljeća, dok se vremenom konačnoga oblikovanja sustava hrvatske ćirilice obično smatra 15. stoljeće. Tim se pismom pisalo na hrvatskome i bosanskome području, a osim naziva hrvatska ćirilica upotrebljavaju se i nazivi: bosančica, bosanica, bosansko-hrvatska ćirilica, zapadna ćirilica Tri su osnovna tipa hrvatske ćirilice: bosanski, poljički i dubrovački. 

Pregled triju regionalnih tipova hrvatske ćirilice (u rukopisu i tisku)

Ćirilična su slova na našim prostorima zasvjedočena zajedno s glagoljičnima na Kninskom ulomku i Plastovskom ulomku iz okolice Skradina, spomenicima iz 11./12. st. Na Bašćanskoj ploči također je nekoliko ćiriličnih slova.

Kninski ulomak (11./12. stoljeće) pronađen je u crkvi svetoga Bartola u Kapitulu kraj Knina. Sadržava zapis u kojemu se miješaju glagoljična i ćirilična slova.
Plastovski ulomak (11./12. stoljeće) nađen je u selu Plastovu kraj Skradina. Na njemu se također nalaze glagoljična i ćirilična slova.

Najstarije spomenike ćiriličnoga pisma na hrvatskom tlu nalazimo u Povljima na Braču –Povaljski prag iz 1184. godine, natpis uklesan u kamenu iznad portala benediktinske opatije u Povljima na Braču, te Povaljsku listinu iz 1250., dokument pravnoga karaktera od iznimne važnosti za hrvatsku kulturnu, jezičnu i književnu povijest. Poljički statut (1440., sačuvan u prijepisu na prijelazu 15. i 16. st.) i Libro od mnozijeh razloga (dubrovački rukopisni zbornik iz 1520.) također su važni spomenici hrvatske ćirilične baštine.

Povaljski prag najstariji je hrvatski ćirilični natpis nastao oko 1184. godine (kada i predložak za prvi dio Povaljske listine). Pronađen je na nadvratniku opatije sv. Ivana Krstitelja u Povljima na Braču, a sadržava podatke o tome da je majstor Radonja izradio opatijska vrata na starokršćanskoj krstionici, odnosno samostanskoj crkvi, te da je knez Brečko samostanu darovao neke zemljišne posjede na otoku. Ti se podatci nalaze i u Povaljskoj listini.
Povaljska listina (1250.) posjedovna je isprava benediktinskoga samostana sv. Ivana Krstitelja u Povljima na otoku Braču i jedan od najstarijih tekstova pisanih hrvatskom ćirilicom. Predložak prvomu dijelu listine bila je isprava kneza Brečka iz 1184. godine, a ta je isprava gotovo u cjelini uključena u listinu. Danas se čuva u župnome uredu u Pučišćima na Braču. Svojim sadržajem posredno daje uvid u različita obilježja života na prostoru i u vremenu u kojemu je nastala

Osobito je bogata ćirilična pismenost na području Dubrovnika. Dubrovački arhivi obiluju ćiriličnim tekstovima pravnoga i trgovačkoga karaktera koji datiraju do početka 19. st. Franjevački je red na području Bosne i Hercegovine već u srednjem vijeku bio veoma snažna duhovna snaga. Njegovi su predstavnici odigrali iznimnu ulogu u kulturnom i vjerskom oslobođenju puka koji se nalazio pod turskom okupacijom, što je uključivalo i spisateljsku djelatnost. Franjevačka je djelatnost bila veoma izražena i na širem hrvatskom prostoru, ponajprije u Dalmaciji i Slavoniji kao dijelovima provincije Bosne Srebrene. Danas se zna da je književna produkcija franjevaca Bosne Srebrene na hrvatskom jeziku osobito važna zbog njezina udjela u procesu standardizacije hrvatskoga jezika na štokavskoj osnovici. Pisana je štokavskom stilizacijom hrvatskoga književnog jezika, (i)jekavsko-ikavskim govorom, i to bosanicom (ili bosančicom) i latinicom.

Matija Divković: Sto čudesa aliti zlamen'ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije, 1611.

Nauk krstjanski za narod slovinski i Sto čudesa aliti zlamen'ja blažene i slavne Bogorodice, Divice Marije fra Matije Divkovića prva su djela tiskana na narodnom jeziku i pismom dostupnim širem krugu čitateljstva na tlu Bosne i Hercegovine. Pisana su bosanicom (ili bosančicom) i objavljena u Veneciji 1611. godine.