Hrvatski u dijaspori

Hrvatski jezik u dijaspori

Funkcioniranje čovjeka u društvu uvjetovano je uvelike njegovim komunikacijskim sposobnostima, odnosno mogućnošću ovladavanja jezikom. Prvi jezični koraci izviru iz mjesnoga govora mlade osobe. Ona u sebe prima leksik i gramatiku toga govora, na njoj uči, spoznaje svijet, ostvaruje prva poznanstva, ostvaruje se dijelom zajednice. Spoznavanje fizičkoga svijeta za mnoge ne staje samo u bližoj okoloci ili državi. Velik broj ljudi kroz povijest zbog raznih je razloga napustio svoje domove i otputio se u svijet. Sa sobom su ponijeli jezik kao dio svoga identiteta. Po tom se identitetu u stranim zemljama prepoznaju

kao Hrvati, okupljaju se i baštine običaje i kulturu iz koje su potekli. U nastavku su opisani valovi iseljavaljanja kojima su se u bližim i daljim zemljama stvorile zajednice Hrvata koje čuvaju one jezične elemente s kojima su nekoć napustili Hrvatsku. U tim se zajednicama i

danas može pratiti razvoj hrvatskoga jezika koji je različit od promjena koje se zbivaju u domovini. Stoga danas možemo opisivati stanje jezika koje je uvelike slično onim značajkama jezika koje su bile aktualne u vrijeme iseljavanja određenih skupina ljudi.

Najraniji valovi iseljivanja posljedica su osmanlijskih osvajanja (15. i 16. stoljeće). Tada su se formirale hrvatske jezične zajednice s jedne strane u današnjoj Austriji, Mađarskoj i Slovačkoj, a s druge u Italiji.

Drugi veliki val iseljivanja počeo je potkraj 19. stoljeća i traje do danas. Uzrok mu je navlastito ekonomske naravi, a u određenim periodima i političke.

Gradišćanski Hrvati (istok Austrije – sjeverozapad Mađarske – jugoistok Slovačke – jug Moravske u Češkoj). Naziv Gradišće hrvatski je prijevod imena austrijske zemlje Burgenland, osnovane 1921. godine, koji je stvorio pisac Mate Meršić Miloradić. Teritorij koji nastanjuju Gradišćanski Hrvati širi je od austrijskoga Burgenlanda i opseže kraj koji se proteže od Brna u Moravskoj preko Bratislave u Slovačkoj, Győra u Mađarskoj i Bečkoga Novoga Mjesta u Austriji prema jugu do Mure i Drave. Prije raspada Austro-Ugarske cio taj pojas bio je dio istočne Ugarske. Onamo su Hrvati tijekom 16. stoljeća u tri vala bili preseljavani iz različitih krajeva domovine (Like, Krbave, zapadne Bosne, Korduna, Banovine, Gorskoga kotara i Slavonije), pa su i govori pojedinih sela različiti, ovisno o tome iz kojih su se krajeva doselili. Najviše je čakavskih sela (npr. Stinjaki, Poljanci, Hati, Dolinji te nekadašnja hrvatska sela u Donjoj Austriji, Slovačkoj, Moravskoj i Mađarskoj), kajkavski su npr. Vedešin i Umok u Mađarskoj, čakavsko-kajkavski je Hrvatski Grob u Slovačkoj te Bajngrob u Austriji; štokavski su govori npr. u selima Štoji, Bandol i Vlahi u južnome Gradišću. Svi oni čuvaju stare jezične crte narječja iz kojih potječu. 

Gradišćanskohrvatski jezik

Gradišćanskohrvatski književni jezik autonoman je u odnosu na hrvatski standardni jezik. Osnovica mu je čakavska, ali s utjecajima većinskih jezika sredina u kojima Gradišćanski Hrvati žive (njemački, mađarski, slovački) u fonetici, leksiku i sintaksi s jedne strane, a s druge se strane nastoji taj jezik približiti hrvatskomu standardnom jeziku u dijelu razvijanja funkcionalnih stilova jezika. Zbog svega toga riječ je o jeziku koji se može nazvati gradišćanskohrvatskim standardnim jezikom, jezikom koji ima gramatiku i rječnik (Deutsch-burgenländischkroatisch-kroatisches Wörterbuch 1982. i Gradišćanskohrvatsko-hrvatsko-nimški rječnik 1991.), a u funkcionalnom smislu pokriva sve jezične potrebe zajednice koja se njime služi.

Mađarska. Hrvatska se zajednica u Mađarskoj nalazi na nizu nepovezanih područja današnje južne i zapadne Mađarske s time da je dio te zajednice došao migracijama pred Turcima, a veći dio ih je starosjedilaca. U sedamdesetak sela u kojima živi hrvatska manjina govori se govorima svih triju hrvatskih narječja. Većinu ipak čine štokavci. Čakavsko je narječje zastupljeno u naseljima u mađarskome dijelu Gradišća, kajkavsko u mađarskome dijelu Pomurja te u nekolicini sela u mađarskoj Podravini i dvama selima na sjeverozapadu, a štokavsko dijelom u mađarskoj Podravini, Baranjskoj županiji, u okolici Pečuha, u selima uz mađarsko-srpsku granicu te u nekolicini sela oko Kaloče i Budimpešte. 

Hrvati u Mađarskoj sami sebe nazivaju različito: gradišćanski Hrvati, podravski Hrvati, pomurski Hrvati, Šokci, Bošnjaci, Bunjevci, Raci, Dalmatini. Imena svjedoče o maticama odakle su se doselili i o različitim valovima doseljavanja.

Hrvatski mjesni govori dokaz su tradicije i kulturnoga kontinuiteta hrvatskoga identiteta u Mađarskoj.

Rumunjska. Na zapadu Rumunjske, u istočnome Banatu, tri su hrvatske etničke skupine u Republici Rumunjskoj: dvije su manje u Rekašu i Keči te jedna veća u dolini rijeke Karaš. Rekaš i Keča nalaze se u blizini Temišvara, a Karaševci naseljavaju sedam sela (Karaševo, Ravnik, Lupak, Klokotić, Vodnik, Nermić i Jabalče) u blizini grada Rešice u rumunjskom Banatu. 

Najstarija i najbrojnija skupina su Karaševci, karaševski Hrvati. Oni su se u taj kraj doselili pod vodstvom franjevaca potkraj 14. stoljeća te su na granici Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva bili štit prema Osmanlijama. Prema crkvenim izvorima i predaji doseljavali su se s područja Turske Hrvatske.

Druga manja skupina rumunjskih Hrvata živi u Rekašu, Keči i Čeneju.

U Rekašu su doseljenici iz okolice Vinkovaca i nazivaju se Šokcima. Doselili su se polovicom 18. st., a u isto selo se krajem 19. st. doselilo 19 obitelji iz Mrkoplja u Gorskome kotaru, koji su se jezično asimilirali sa sumještanima Šokcima. U selo Keču naselili su se pokupski Turopoljci početkom 19. st. Do danas su sačuvali svoj kajkavski idiom. U Čenej su se u prvoj polovici 19. st. doselili čakavci iz brinjskoga kraja, ali se taj govor do danas izgubio.

Govori karaševskih Hrvata pripadaju tzv. karaševsko-svinjičkom dijalektu, arhaičnomu štokavskom dijalektu koji je srodan torlačkomu (akcentuacija je starija, jat je očuvao posebnu fonološku vrijednost, slogotvorno l se čuva ili se ostvaruje kao ǝl. Očuvan je skup čr, dočetno l). Rekaški Šokci pripadaju banatskim smederevsko-vršačkim govorima (starija akcentuacija, nezamijenjeni jat, dočetno l dalo je o ili ǝ, komparacija je analitička, 3. l. mn. prezenta završava na -du).

Kajkavci iz Keče dobro čuvaju svoj kajkavski govor (poluglas i prednji nazal dali su e, afrikate imaju srednju vrijednost, dočetno l je nepromijenjeno, dj je dalo j, futur se tvori s pomoću svršenoga prezenta glagola biti, kajkavski leksik).

Italija. U južnoj Italiji, u pokrajini Molise, tri su sela u kojima se govori hrvatski: Kruč (Acquaviva Collecroce), Mundimitar (Montemitro) i Filič/Stifilič (San Felice del Molise). Ta su tri sela prežitak zajednice od 15-ak sela koja su krajem srednjega vijeka bila napučena hrvatskim stanovništvom. Matični kraj iz kojega su došli nije poznat. Na temelju jezika zaključuje se da su predci današnjih moliških Hrvata izbjegli pred Osmanlijama u 15. i 16. stoljeću s područja južno od Cetine, vjerojatno iz zaleđa Makarskoga primorja i Neretvanske krajine. Moguće je da je u njihovu novom prebivalištu već prije njih bila jedna hrvatska zajednica, koja bi prema jezičnim crtama u današnjim moliškohrvatskim govorima karakterističnima za sjevernu čakavštinu.

Osnovne su crte moliškohrvatskih govora: jat je ikavski, poluglas je zamijenjen glasom a, dugi vokali a, e, o ostvaruju se zatvoreno, a nenaglašeni e i o otvoreno, u Kruču se slogotvorni r ostvaruje s popratnim ǝ, afrikate su se izjednačile u jednom paru srednje fonetske vrijednosti, očuvana je skupina čr, akcentuacija je troakcenatska, česti su dvostruki pa i trostruki naglasci u riječi, čuvaju se prednaglasne i zanaglasne dužine, srednji se rod izgubio (imenice izvorno toga roda prešle su uglavnom u muški), u leksiku nema turcizama.

SAD. U Sjedinjenim Američkim Državama žive brojni hrvatski Amerikanci koji su druga, treća, četvrta ili peta generacija hrvatskih iseljenika. Prva iseljivanja u SAD u 19. stoljeću bila su pojedinačna, a od sredine toga stoljeća i početka 20. iseljavanje je bilo masovno. Iseljeni Hrvati u SAD-u govore govorima čakavskoga, kajkavskoga ili štokavskoga narječja. Štokavsko je narječje najbolje očuvano u konavoskim govorima kojima se služe stanovnici Watsonvilla (nazivan i Little Konavle). Ti su govori dobro očuvani u trećoj i četvrtoj generaciji iseljenika.  U New Orleansu (Louisiana) očuvani su štokavski govori iseljenika s područja nekadašnje Dubrovačke Republike.

Čakavsko je narječje izrazito dobro očuvano u gradu Hobokenu (New Jersey), gdje živi zajednica od oko 1500 doseljenika i njihovih potomaka s otoka Suska. Zanimljivo je da više Suščana živi u Hobokenu nego na Susku. Južnočakavski viški i komiški govori očuvani su u San Pedru (južna Kalifornija).

Kajkavsko je narječje najbolje očuvano u velikoj zajednici u Strawberry Hillu (Kansas City) koju čine naseljenici iz Gorskoga kotara, odnosno iz Lukovdola, Ribnika i Čabra. Potomci naseljenika s kraja 19. i početka 20. stoljeća očuvali su arhaične crte goranskoga dijalekta u tolikoj mjeri da im je katkad poteškoća razumjeti današnje govornike goranskoga dijalekta u svojemu starom kraju.

Južna Amerika, Novi Zeland, Australija. Od sredine 19. stojeća Hrvati su se u većem broju naseljavali u Južnu Ameriku, gdje su se formirale veće zajednice. Najvažnije hrvatske zajednice do Prvoga svjetskog rata utemeljene su u Argentini, gdje je i najveći broj Hrvata, te u Čileu (npr. Punta Arenas gdje su se naselili Hrvati s otoka Brača i iz Mimica), Brazilu (São Paolo), Boliviji, Peruu, Urugvaju i Venezueli.

Prvi Hrvati na Novome Zelandu bili su doseljenici iz Dalmacije, otprilike 98 % ih je podrijetlom iz Makarskoga primorja (Podgora, Drvenik, Živogošće) i s otoka Korčule, Hvara i Brača. Hrvatski doseljenici koji su pristigli u drugoj polovici 19. stoljeća bili su među prvim kopačima kauri-gume koja se do 30-ih godina 20. stoljeća obilno eksploatirala na Novom Zelandu, a poslije su se počeli baviti ribarstvom. Nakon Drugoga svjetskog rata dolazili su politički emigranti, ali i oni koje je pozivala rodbina i pomagala im pri zapošljavanju. Kao i u Australiji, i u Aucklandu nalazimo ulice s prezimenima nekadašnjih doseljenika.

I u Australiji su prvi doseljenici većinom bili iz Dalmacije. Središte je ranoga iseljavanja bio Perth zajedno s tada jedinom iseljeničkom lukom Fremantle. U početku su se bavili ribarstvom i poljoprivredom da bi polako prešli i na rudarstvo. Nakon Drugoga svjetskog rata zbog gospodarskih i političkih prilika u Australiju se iseljuju i iz ostalih dijelova Hrvatske, premda su i dalje dominantni iseljenici iz priobalnog i otočnog područja. 

Svi ti iseljenici dolaskom na novi kontinent donijeli su svoje lokalne govore te se i danas u trećem i četvrtom naraštaju mogu čuti arhaični govori koji su ostali konzervirani.

U australskome gradu Cockburnu brojne se ulice zovu po prezimenima prvih doseljenika, kao što su Separovich, Oreb, Zuvela, Buktenica, Garbin, Bavich, Huljich, Covich, Gaspar, Milos, Zlinya, Bosnich, Zukova, Bilcich, Musulin, Orsulich, Mavica, Gerovich i drugi. Dvije ulice zovu se po gradovima – Vis i Blato. Parkovi nose imena Sumich Park, Visko Park, Huljich Park, Vela Luka Park i Solta Park.

Zemlje u koje je MZO poslao učitelje hrvatskoga jezika i kulture: Argentina, Austrija, Belgija, Crna Gora, Čile, Francuska, Irska, Italija, Makedonija, Nizozemska, Norveška, Njemačka, Poljska, Rumunjska, Rusija, Slovačka, Slovenija, Srbija, Švicarska i Velika Britanija.