Jezik kao baština

Hrvatski govori kao nematerijalna kulturna baština

Republika je Hrvatska, kao sedamnaesta zemlja, u srpnju 2005. ratificirala Konvenciju o očuvanju nematerijalne kulturne baštine, a ona je izglasana 2003. na 32. zasjedanju Opće skupštine UNESCO-a. Ta je konvencija stupila na snagu 2006., nakon što ju je prihvatilo trideset zemalja. Međutim, pri Ministarstvu kulture Republike Hrvatske već od 2002. djeluje Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu, koje je u početku teorijski raspravljalo o kriterijima za upis pojedinoga dobra u nacionalni registar kulturne baštine, da bi se koju godinu poslije počelo s upisom dobara na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara. Među različitim oblicima folklornoga stvaralaštva (ples, predaje, obredi, igre), umijećima i obrtima nalaze se i hrvatski mjesni govori / skupine govora / dijalekti, a to je bilo moguće zahvaljujući članku 9. Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara  iz 1999. godine. Prvi koji su upisani na Listu bili su bednjanski govor i govor Huma na Sutli (2007.) te žminjski govor, govor posavskoga sela Siče, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt te govor i toponimija sela Vidonje (2008.). Godine 2019. na Listu je uvrštena Zlatna formula hravtskoga jezika ča-kaj-što. Autor je „zlatne formule hrvatskoga jezika ča-kaj-što“ dr. Drago Štambuk, koji ju je i predložio za upis na Listu nematerijalne kulturne baštine RH. Ta formula pokriva prošlost hrvatskoga jezika i stožer je oko kojega se mora graditihrvatski jezični identitet. Ona opisuje međupovezanost hrvatskih narječja, koja je veća nego što se na površini vidi. Njome je „obuhvaćena sva dijalekatska raznolikost u svoj svojoj različitosti, sva povijest hrvatskoga književnog jezika sasvim njezinim dijalekatskim stilizacijama, uključujući tu i standardni jezik, onakav kakav je izrastao i sjajno se potvrdio. Uz to, zlatna formula upućuje na pravi pristup tomu standardnom jeziku, pristup ne s gledišta dijalektološke ekspertize,

nego sve cjelovite povijesti hrvatskoga pisanja. Upravo zato ča-kaj-što i jest zlatna formula hrvatskoga jezika,” kako je napisao akademik Radoslav Katičić u svojem osvrtu (Kolo 2, Zagreb, 2014). Hrvatska jezična raznolikost odgovara sveukupnoj raznolikosti hrvatske nematerijalne kulture, kao i osobitostima mnoštva pojavnosti tradicionalne materijalne kulture. Uvrštavanje pojedinoga govora na Listu znak je da je lokalna zajednica prepoznala svoj govor kao važan element svojega identiteta te da će nastojati prenijeti ga na mlađe generacije i tako očuvati njegov kontinuitet, prijenosom sa starijih na mlađe. Različiti su načini kako se to postiže, a najčešće je pisanjem rječnika mjesnoga govora te održavanjem kontinuiranih radionica za najmlađe. Iskustvo je pokazalo da je, nakon što se država institucijski počela baviti zaštitom, bolje rečeno prepoznavanjem i očuvanjem govora kao kulturnoga dobra, došlo do sustavnoga praćenja i rada na očuvanju mjesnih govora. Mjesnim se govorima ne bave više samo zaljubljenici u svoj kraj i govor (iako većinom oni na svojim leđima nose sve administrativno-organizacijske korake u očuvanju govora), nego su govori postali nezaobilazan dio identiteta mnogih, dio kojega se ne srame, dapače, dio identiteta koji se s pravom i ponosom ističe.

  1. Bednjanski govor
  2. Cokavski govori otoka Visa
  3. Čabarski govori
  4. Dubrovački govor
  5. Gacki čakavski govori s područja Otočca
  6. Govor Dubravice
  7. Govor Huma na Sutli
  8. Govor i toponimija sela Vidonje
  9. Govor otoka Suska
  10. Govor posavskoga sela Siče
  11. Govor Starih Perkovaca
  12. Govor zadarskih Arbanasa
  13. Govori milnarskog područja
  14. Grobnička čakavština
  15. Istro-rumunjski govori
  16. Labinska skupina govora
  17. Kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt
  18. Kotoripska skupina govora
  19. Splitski govor (splitska čakavština)
  20. Šoltanski čakavski govori
  21. Štrigovska skupina govora
  22. Turopoljski dijalekt
  23. Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što
  24. Žminjski govor

Pregledna karta hrvatskih narječja u Republici Hrvatskoj
pripremljena prema karti čakavskoga, kajkavskoga i štokavskog narječja
grafički oblikovao Tomislav Kaniški
izdavač: Croatica, Povijest hrvatskoga jezika, 5. knjiga, Zagreb, 2018, str. 575.

MREŽNI RJEČNICI I GLOSARI MJESNIH GOVORA

Hrvatski mjesni govori blago su jezične baštine, oni su neprekinuta veza među prošlošću i sadašnjošću hrvatskoga jezika. Na njima sva djeca započinju svoj jezični razvoj, uče i izgovaraju prve riječi, stvaraju mjesni identitet. Po govorima se raspoznajemo, po njima se razlikujemo, ali, još i važnije, po njima se udružujemo u veću zajednicu, zajednicu kojoj pripadaju i čakavski i kajkavski i štokavski govori hrvatskoga jezika.

Dijalekte kao vrijednost koju treba njegovati prepoznaju hrvatski govornici, oni koji žive u domovini, ali i oni koji su iz Hrvatske otišli u inozemstvo u druge kulture i krajeve. Njima je jezik često osnovna „prtljaga“, sredstvo kojim se i u udaljenim krajevima prepoznaju kao Hrvati. I dok se prilagođavaju sredini u koju dolaze, na dijalektu misle, dijalektom čuvaju kulturu, običaje i sav identitet koji nose iz mjesta rođenja.

U modernome vremenu u kojemu globalizacija sve više zbližava, i strani je jezični utjecaj značajan. Globalizacija nosi mnoge vrlo pozitivne učinke i razvija civilizaciju. Hrvatski govornici dolaze u sve češći kontakt s govornicima drugih mjesnih hrvatskih govora, ali i stranih jezika. U tome procesu, kako bismo se bolje razumjeli, prilagođava se jezični izričaj, dijalekti se mijenjaju. To je činjenica koja je za jezik prirodna i uobičajena. Međutim, čovjek se voli dičiti svojom osobnošću, posebnošću i razlikovanjem od drugih u vrlinama. Očuvanje raznolikosti svijet prepoznaje i čuva jer razlike stvaraju zanimljivost.

Vrijednima se prepoznaju mnoge stvari. One se tad štite i prezentiraju kao bogatstvo. Čuva se prirodno blago nacionalnih parkova, arhitekturna ostvarenja urbanih i ruralnih cjelina, običaji (plesovi, glazba, manifestacije…). Svi ti, i mnogi drugi, elementi opisuju našu povijest i našu sadašnjost.

Jezik je također ljudsko obilježje koje se mijenja, ali je potrebno bilježiti i čuvati ono što je bilo prije jer to opisuje razvoj i povijest cijele kulture. Dapače, jezične raznolikosti dio su i svačije sadašnjosti i obilježje svake osobe.

U skladu s time mnoge su mjesne organizacije, udruge, ali i pojedinci odlučili djelovati u zaštiti jezičnoga identiteta. U nastavku je popis dostupnih mrežnih rječnika mjesnih govora koji prezentiraju jezičnu povijest različitih sredina. Ti rječnici služe i kao poticaj mladima da se i danas upoznaju s onime što je bilo prisutno u vrijeme njihovih predaka, a i da se tim jezikom mogu služiti u budućnosti.

Republika Hrvatska prepoznala je važnost govora te je preko Ministarstva kulture odlučila zaštiti govore kao nacionalno kulturno dobro te mjesne govore / skupine govora / dijalekte zaštićuje i stavlja na Nacionalnu listu nematerijalne baštine.

POPIS MREŽNIH RJEČNIKA I GLOSARA MJESNIH GOVORA (profesionalni i amaterski):