Hrvatska latinica

Došavši na prostor današnje Hrvatske u 7. stoljeću Hrvati su se susreli s kršćanstvom, latinskim jezikom i pismom. Vrlo je malo podataka o životu Hrvata u prvim dvama stoljećima nakon doseljenja. Iz toga su vremena po dalmatinskim gradovima sačuvani tek malobrojni ostatci pismenosti na latinskom jeziku. Sa sigurnošću se ne zna ni odakle su Hrvati došli. Polazišta za razmatranja počinju na temelju onoga što je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912. – 959.) napisao o dolasku Hrvata u svojem djelu O upravljanju carstvom. U 30. glavi sačuvana je i legenda prema kojoj su se Hrvati doselili pod vodstvom petorice braće (Klukas, Lobel, Muhlo, Kosjenc i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga) iz Bijele Hrvatske sjeverno od Karpata.

Prije, dakle, Slaveni ne imahu pisma, nego crtama i urezima brojahu i gatahu, jer bijahu pogani. Pokrstivši se, truđahu se slavensku riječ zapisivati latinskim i grčkim pismenima, bez sustava

Tim riječima redovnik imenom Črnorizac Hrabar u svojem spisu O pisьmenêhь (O slovima) opisuje početke pismenosti slavenskih naroda, a među njima i Hrvata nakon velike seobe naroda u srednjem vijeku. Kada je dakle riječ o hrvatskim prostorima, latinski je prvi jezik kojim su Hrvati pisali, a latinica prvo pismo. Latinska se pismenost u Hrvata dovodi u vezu s njihovim pokrštavanjem. Hrvatima su misionari morali na njihovu jeziku zapisivati barem osnovne kršćanske formule i u vezi s tim odgajati domaći kler, što upućuje na pretpostavku o postojanju tzv. misionarske pismenosti na hrvatskom jeziku (na temelju glosa u Radonovoj Bibliji, 8./9. st.). 

Primivši kršćanstvo, hrvatski su svjetovni i crkveni dostojanstvenici u tim početnim stoljećima pisali latinski. Prve pouzdane vijesti o ranoj povijesti Hrvata u novoj postojbini pružaju nam natpisi na crkvenom inventaru, oltarnim pregradama i nadvratnicima. Ti su natpisi prvi spomenici hrvatske pismenosti, a pojavljuju se u 9. stoljeću. Latinskim pismom – latinicom zapisuju se imena hrvatskih vladara. Od sačuvanih zapisa najstariji je onaj na Višeslavovoj krstionici (oko 800. godine).

Krstionica kneza Višeslava (8./9. st.) s latinskim natpisom u kojem se spominju knez Višeslav i svećenik Ivan.

U tom ranom razdoblju hrvatske pisane kulture latinskim jezikom i latinicom pisane su i kneževske isprave. Najstarija isprava s dvora nekoga od hrvatskih vladara jest Povelja kneza Trpimira iz 852. godine (sačuvana je u prijepisima). U njoj se Trpimir naziva knezom Hrvata (Dux Chroatorum).

Povelja kneza Trpimira (prijepis)

U srednjovjekovnim pravnim spisima na latinskom jeziku potvrđene su i hrvatske riječi unutar latinskoga teksta, no najstariji sačuvani latinični tekstovi u potpunosti pisani hrvatskim jezikom potječu iz sredine 14. stoljeća. To su: Red i zakon sestara dominikanki, Šibenska molitva, Cantilena pro sabatho i odlomak Korčulanskoga lekcionara

Na početku hrvatske latinične književnosti stoji jedini izravno datiran spomenik toga prvog latiničnog razdoblja – Red i zakon zadarskih dominikanki iz 1345. godine s izvornim naslovom Red i zakon od primlen'ja na dil dobroga činjen'ja sestar naših reda svetoga otca našega Dominika. Sadržava pravila primanja redovnica u dominikanski red, a sastoji se od 62 retka obrednih pravila na hrvatskome jeziku i latinskih obrednih uputa i molitava. Na kraju je obilježen latinskim brojem CCCXXXXV, za koji se pretpostavlja da se odnosi na godinu [1]345., kada je zapisan.

Šibenska molitva jedan je od prvih poznatih hrvatskih latiničnih jezičnih i književnih spomenika. Riječ je o tekstu nadahnute pjesničke inspiracije, koji ulazi u sve antologije starijega hrvatskog pjesništva. Pronađena je u rukopisnoj knjižnici šibenskoga franjevačkog Samostana sv. Frane, a poznata je od 1911. godine kada su je opat samostana Joso Milošević i poznati jezikoslovac Ivan Milčetić objavili u 33. knjizi Starina JAZU-a.

Šibenska molitva

Nastala je tako mogućnost da se hrvatski tekstovi bilježe trima pismima. Iako je takva situacija trajala relativno dugo, gledamo li cjelinu književne produkcije, uporabna se vrijednost pojedinoga pisma znatno mijenjala. Glagoljica se postupno povlačila na prostore na kojima su crkvene vlasti dopuštale služenje mise na crkvenoslavenskom jeziku (na područje krčke i senjske biskupije), povlačila se također i ćirilica, a prevlast je dobivala latinica.

Premda je latinica pomalo preuzimala dominaciju u hrvatskome jeziku, tek će u 16. stoljeću prevladati u pisanim liturgijskim tekstovima, u književnosti i tekstovima administrativnoga karaktera u odnosu na glagoljicu. Hrvatski će latinični tekstovi tek u 19. stoljeću potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima gdje se njome uglavnom pisalo: u Bosni i Hercegovini, Poljicama, u Dalmaciji te Dubrovniku i njegovoj okolici. Prva stoljeća hrvatske latinične pismenosti obilježava velika neujednačenost grafije jer se istim grafemima označivalo nekoliko fonema, pa su neki grafemi opterećeni višeznačnošću. Primjerice, dvoslov ch u starijim se razdobljima mogao čitati kao današnje c, č, ć, ili k. Činjenica da je grafija toga doba neuređena ne znači da nisu postojala određena pravila unutar pojedinih skriptorija, niti da se ona prepisivanjem nisu širila iz jedne sredine u drugu. Pojedinačna ili slabo zastupljena grafijska rješenja u pojedinim rukopisima obično su znak kolebanja između različitih pisarskih škola, posljedica samostalnih rješenja ili pisarskih pogrešaka. Razlog tomu možemo tražiti u poteškoći da se grafijom prilagođenom fonološkomu sustavu tuđega (latinskoga) jezika bilježe hrvatske riječi te u činjenici da je latinica dolazila Hrvatima iz dvaju smjerova. Iz latinskoga i talijanskoga izvora preuzimali su je u južnoj Hrvatskoj, a iz mađarskoga i latinskoga u kopnenoj. Najveći reformator hrvatske latinice zasigurno je Ljudevit Gaj. Potaknut primjerom i nastojanjima Pavla Rittera Vitezovića, a po uzoru na već ustrojeni češki pravopis, slovopisnom reformom nastoji za svaki fonem u hrvatskome jeziku uvesti jedan grafem latiničnoga pisma. Zbog toga se po njemu hrvatska abeceda naziva još i gajicom, čime je ujedinio slovopisno cijeli hrvatski narod. Premda neki od Gajevih prvotnih prijedloga nisu u konačnici usvojeni, ipak mu se ne može odreći zasluga da je svojim radom i nastojanjem uspio pokrenuti i zaključiti slovopisnu reformu, koja je uz neke manje dorade i danas na snazi.