Hrvatska glagoljica

Hrvatska glagoljica

Slavenska je pismenost u Hrvata, kao i u ostalih Slavena, vezana uz veliku ćirilometodsku zadaću stvaranja književnoga jezika i obrednih knjiga za Moravljane. Nakon raspada franačkoga carstva velikomoravski je knez Rastislav nastojao organizirati Crkvu nezavisno od njemačkoga svećenstva. Budući da je Crkva imala veliku ulogu u organizaciji države, to bi mu donijelo i političku samostalnost. Stoga je 862. godine zatražio od bizantskoga cara Mihajla III. da mu pošalje misionare koji bi poučavali njegov narod na slavenskom jeziku i pomogli izgradnji slavenske crkvene organizacije. Mihajlo mu šalje Konstantina, kojemu su suvremenici zbog iznimne učenosti nadjenuli nadimak Filozof, i njegova starijega brata Metoda. Konstantin i Metod poznati su i pod perifraznim imenima Sveta braća i Solunska braća. Prije odlaska u Veliku Moravsku Konstantin je sastavio i slavensko pismo glagoljicu te preveo na slavenski jezik najnužnije liturgijske i biblijske knjige. Braća u Moravskoj intenzivno rade: poučavaju i nastavljaju s prevođenjem. No, zaoštravaju se odnosi s Franačkom, koja nije mogla mirno gledati da Rastislav utvrđuje svoju državu. Stoga je poslije Metodove smrti 885. godine (Konstantin, redovničkim imenom Ćiril, umro je 869.) njemačka strana nadjačala te su njegovi učenici i učenici njegova brata protjerani iz Moravske. Dio njih dospijeva u zemlje slavenskoga juga, šireći bogoslužje i s njim povezanu književnu djelatnost na staroslavenskome jeziku. Na taj je način pokušaj uništenja moravske misije rezultirao suprotnim učinkom: književni jezik Moravljana postaje književnim jezikom svih Slavena.

Prvi se slavenski književni jezik najčešće naziva staroslavenskim. Utemeljen je na mjesnom govoru Slavena iz okolice Soluna u drugoj polovici 9. stoljeća, dakle na jednom južnoslavenskom narječju srodnom nekim tadašnjim makedonskim govorima. Na staroslavenskom su jeziku bile pisane sve prijeko potrebne liturgijske i crkvene knjige, u prvome redu tekstovi evanđelja. To su uglavnom bili prijevodi s grčkoga jezika. Početak Evanđelja po Ivanu prve su prevedene riječi: Iskoni bê Slovo i Slovo bê u Boga i Bog bê Slovo (U početku bijaše riječ i riječ bijaše u Boga i riječ bijaše Bog). Važno je spomenuti da nije sačuvan nijedan spomenik iz vremena nastanka staroslavenskoga jezika, tj. iz druge polovice 9. stoljeća, jer su svi uništeni poslije Metodove smrti. Najstariji sačuvani spomenici prijepisi su iz 10. i 11. stoljeća. 

Hrvati su prihvatili zajednički književni jezik Slavena kao jezik organskoga početka svoje pismenosti. Hrvatima je slavenski književni jezik, kakav je staroslavenski, bio znatno bliži i razumljiviji od romanskoga latinskog. Prihvaćanjem staroslavenskoga jezika prihvaćeno je i njegovo pismo glagoljica. Prve pouzdane vijesti o uporabi prvoga slavenskog književnog jezika i pisma glagoljice kod Hrvata potječu iz 10. stoljeća, točnije iz godine 925., iz dvaju pisama pape Ivana X. U jednom pismu papa opominje dalmatinske biskupe zbog služenja bogoslužja na slavenskom jeziku, a u drugom prigovara hrvatskomu kralju Tomislavu i zahumskomu knezu Mihajlu Viševiću što to dopuštaju. Zaključci splitskih crkvenih sabora u ranom srednjem vijeku također svjedoče o postojanju slavenskoga bogoslužja. 

Glagoljica je prvo hrvatsko pismo. Ona se u našim krajevima osobito proširila i upravo na tim prostorima oble likove svojih grafema zamjenjivala uglatima, a tu je dobila i ime (od glagola glagoljati ‘govoriti’). U Hrvatskoj je bila u pretežitoj uporabi do 16. stoljeća, a aktivno se rabila do polovice 19. stoljeća. Parčićev Misal (11893., 21896., 31905.) važna je knjiga iz novijega razdoblja uporabe glagoljičnoga pisma.

Bašćanska ploča

Na prijelazu u 12. stoljeće (oko 1100. godine) nastala je Bašćanska ploča, najznačajniji i jedan od najvrednijih spomenika rane hrvatske pismenosti. Izvorno je bila ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij (prostor za svećenstvo) od crkvene lađe (prostor za puk) u benediktinskoj crkvi svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, a od 1934. godine čuva se u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Natpis je uklesan prijelaznim tipom iz oble u uglatu glagoljicu.

Usporedno s glagoljičnim pojavljuje se nekoliko latiničnih i ćiriličnih slova (I, M, N, O,T, V). Tekst ima trinaest redaka. Počinje kršćanskom invokacijom, zazivom Svetoga Trojstva. Nakon invokacije dolazi zapis opata Držihe da je hrvatski kralj Zvonimir darovao zemljište crkvi svete Lucije, uz navođenje svjedoka darivanja. Zatim slijedi kletvena formula, odnosno prijetnje onima koji bi to darivanje osporili te obveza redovnika da mole za darovatelja i sudionike u darivanju. Potom opat Dobrovit piše da je crkvu sazidao s devetero redovničke braće u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao cijelom Krajinom. Zapis završava podatkom da je tada (samostan) Mikula u Otočcu bio u zajedništvu s crkvom svete Lucije. 

O preseljenju Bašćanske ploče u Akademiju svjedoči lirski zapis hrvatskoga jezikoslovca Stjepana Ivšića Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen, napisan na Krku u noći 29./30. kolovoza 1934. i objavljen u Jutarnjem listu 2. rujna 1934., str. 8. Akademija je Ivšića zadužila da Bašćansku ploču doprati iz jurandvorske crkvice u predvorje naše najvažnije znanstvene ustanove. Ivšić ju je u tom tekstu nazvao dragim kamenom / dragim kamikom i zlatnom pločom hrvatskoga jezika.

Živa je narodna riječ posredstvom glagoljaša vrlo rano prodrla u pisanu praksu. Glagoljaštvo je stoga bitna odrednica hrvatskoga identiteta, a njime počinje i povijest hrvatske tiskane knjige. Pojava tiska velika je prekretnica u povijesti civilizacije.

Prvi Hrvat koji je tiskom objavio svoje djelo bio je biskup Nikola Modruški. Riječ je o proznoj inkunabuli Oratio in funere pisanoj latinskim jezikom i objavljenoj u Rimu 1474. godine. Hrvati pripadaju četirima slavenskim narodima koji se mogu podičiti inkunabulama (uz Čehe, Ukrajince i Crnogorce). Česi ih imaju najviše – trideset pet, Ukrajinci i Crnogorci po pet, Hrvati devet: 6 glagoljičnih (Misal po zakonu rimskoga dvora, 1483.; Brevijar po zakonu rimskoga dvora, 1491.; Traktat o ispovijedi, 1492.; Baromićev brevijar, 1493., Venecija; Senjski misal, 1494., Senj; Spovid općena, 1496., Senj) i tri latinične (Molitvenik, 1490.(?); Oficij, 1490.(?); Lekcionar Bernardina Splićanina, 1495., Venecija). Molitvenik i Oficij moguće je smatrati jednim spomenikom, što se katkad i čini, pa ih se objedinjuje pod naslovom Prvi tiskani dubrovački molitvenik. Spovid općena jedina je neliturgijska glagoljična inkunabula i u literaturi obično navođena kao prva čakavska tiskana knjiga.

Hrvatski je prvotisak Misal po zakonu rimskoga dvora. Objavljen je na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije i glagoljicom 22. veljače 1483. To je naša najstarija inkunabula. 

Taj je datum 22. veljače 1483. iznimno važan u cjelokupnoj hrvatskoj kulturnoj povijesti jer pokazuje da su se hrvatski glagoljaši vrlo brzo mogli uključiti u najveće civilizacijsko dostignuće svojega doba. S obzirom na to da su Hrvati glagoljično pismo uveli u tisak u samim početcima europskoga tiskarstva, to je ujedno i prvi katolički misal u Europi koji nije otisnut latinicom ni latinskim jezikom. Dok podatak o dovršenju tiska doznajemo iz samoga Misala, još je uvijek nepoznat podatak o mjestu izdavanja. Budući da je razina izradbe iznimno visoka, smatralo se da je otisnut u kojem europskom tiskarskom središtu. Najčešće ga se povezivalo s Venecijom. Kao moguće mjesto objavljivanja smatrana je i Izola. Određene naznake upućuju na to da je knjiga tiskana u domovini. S tim u vezi spominjali su se Modruš i osobito Kosinj u Lici, mjesto za koje postoje indicije da je bilo u srednjem vijeku važno kulturno i tiskarsko središte.

Do danas je ostalo sačuvano samo jedanaest primjeraka te najstarije hrvatske inkunabule. Šest primjeraka čuva se u Hrvatskoj, a pet ih je izvan domovine, u vrlo prestižnim ustanovama.

Kao glavni predložak za Misal po zakonu rimskoga dvora poslužio je Misal kneza Novaka (1368.). Pisao ga je sam knez Novak Disislavić iz ličke Ostrovice i darovao crkvi u kojoj će biti pokopan. Godine 1405. na posljednju je stranicu rukopisa dodana bilješka o prodaji misala u Nuglu kraj Roča za crkvu sv. Jelene i sv. Petra, a 1482. godine ročki glagoljaški svećenik Juri dodao je Misalu kneza Novaka danas poznati zapis: Vita. Vita. Štampa naša gori gre. Tako ja oću da naša gori gre 1482. mêseca ijuna i 26. dni to bê pisano v grade Izule. To pisa Juri žakan iz Roča. Bog mu pomagaj i vsem ki mu dobro otê, kojim naviješta pojavu hrvatskoga tiska, odnosno koji se povezuje s objavljivanjem prvotiska. 

2019. godine 22. veljače proglašen je Danom hrvatske glagoljice i glagoljaštva u spomen na dan kada je 1483. godine tiskana prva hrvatska knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora, i to kako bi se populariziralo jedno od najprepoznatljivijih obilježja hrvatske pismenosti i kulture. Proglašenje toga dana inicirao je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, a odlukom Hrvatskoga sabora postao je jednim od spomendana Republike Hrvatske.