Hrvatska glagoljica
Slavenska je pismenost u Hrvata, kao i u ostalih Slavena, vezana uz veliku ćirilometodsku zadaću stvaranja književnoga jezika i obrednih knjiga za Moravljane. Nakon raspada franačkoga carstva velikomoravski je knez Rastislav nastojao organizirati Crkvu nezavisno od njemačkoga svećenstva. Budući da je Crkva imala veliku ulogu u organizaciji države, to bi mu donijelo i političku samostalnost. Stoga je 862. godine zatražio od bizantskoga cara Mihajla III. da mu pošalje misionare koji bi poučavali njegov narod na slavenskom jeziku i pomogli izgradnji slavenske crkvene organizacije. Mihajlo mu šalje Konstantina, kojemu su suvremenici zbog iznimne učenosti nadjenuli nadimak Filozof, i njegova starijega brata Metoda. Konstantin i Metod poznati su i pod perifraznim imenima Sveta braća i Solunska braća. Prije odlaska u Veliku Moravsku Konstantin je sastavio i slavensko pismo glagoljicu te preveo na slavenski jezik najnužnije liturgijske i biblijske knjige. Braća u Moravskoj intenzivno rade: poučavaju i nastavljaju s prevođenjem. No, zaoštravaju se odnosi s Franačkom, koja nije mogla mirno gledati da Rastislav utvrđuje svoju državu. Stoga je poslije Metodove smrti 885. godine (Konstantin, redovničkim imenom Ćiril, umro je 869.) njemačka strana nadjačala te su njegovi učenici i učenici njegova brata protjerani iz Moravske. Dio njih dospijeva u zemlje slavenskoga juga, šireći bogoslužje i s njim povezanu književnu djelatnost na staroslavenskome jeziku. Na taj je način pokušaj uništenja moravske misije rezultirao suprotnim učinkom: književni jezik Moravljana postaje književnim jezikom svih Slavena.
Prvi se slavenski književni jezik najčešće naziva staroslavenskim. Utemeljen je na mjesnom govoru Slavena iz okolice Soluna u drugoj polovici 9. stoljeća, dakle na jednom južnoslavenskom narječju srodnom nekim tadašnjim makedonskim govorima. Na staroslavenskom su jeziku bile pisane sve prijeko potrebne liturgijske i crkvene knjige, u prvome redu tekstovi evanđelja. To su uglavnom bili prijevodi s grčkoga jezika. Početak Evanđelja po Ivanu prve su prevedene riječi: Iskoni bê Slovo i Slovo bê u Boga i Bog bê Slovo (U početku bijaše riječ i riječ bijaše u Boga i riječ bijaše Bog). Važno je spomenuti da nije sačuvan nijedan spomenik iz vremena nastanka staroslavenskoga jezika, tj. iz druge polovice 9. stoljeća, jer su svi uništeni poslije Metodove smrti. Najstariji sačuvani spomenici prijepisi su iz 10. i 11. stoljeća.
Hrvati su prihvatili zajednički književni jezik Slavena kao jezik organskoga početka svoje pismenosti. Hrvatima je slavenski književni jezik, kakav je staroslavenski, bio znatno bliži i razumljiviji od romanskoga latinskog. Prihvaćanjem staroslavenskoga jezika prihvaćeno je i njegovo pismo glagoljica. Prve pouzdane vijesti o uporabi prvoga slavenskog književnog jezika i pisma glagoljice kod Hrvata potječu iz 10. stoljeća, točnije iz godine 925., iz dvaju pisama pape Ivana X. U jednom pismu papa opominje dalmatinske biskupe zbog služenja bogoslužja na slavenskom jeziku, a u drugom prigovara hrvatskomu kralju Tomislavu i zahumskomu knezu Mihajlu Viševiću što to dopuštaju. Zaključci splitskih crkvenih sabora u ranom srednjem vijeku također svjedoče o postojanju slavenskoga bogoslužja.
Glagoljica je prvo hrvatsko pismo. Ona se u našim krajevima osobito proširila i upravo na tim prostorima oble likove svojih grafema zamjenjivala uglatima, a tu je dobila i ime (od glagola glagoljati ‘govoriti’). U Hrvatskoj je bila u pretežitoj uporabi do 16. stoljeća, a aktivno se rabila do polovice 19. stoljeća. Parčićev Misal (11893., 21896., 31905.) važna je knjiga iz novijega razdoblja uporabe glagoljičnoga pisma.


![Krčki natpis epigrafski je spomenik iz 11. st. pisan oblom glagoljicom. Na kamenoj su podlozi uklesana imena graditelja crkve ili samostana: opat romanskoga imena Maj, slavenski redovnici Radonja, Dobroslav i Rugota (se zida maĵъ opatъ i radonê rugota dobroslav[ъ]). Osim starine istraživači obično ističu zabilježena starohrvatska imena.](images/content/7.png)
Bašćanska ploča
Na prijelazu u 12. stoljeće (oko 1100. godine) nastala je Bašćanska ploča, najznačajniji i jedan od najvrednijih spomenika rane hrvatske pismenosti. Izvorno je bila ugrađena kao lijevi plutej u ogradu koja je dijelila prezbiterij (prostor za svećenstvo) od crkvene lađe (prostor za puk) u benediktinskoj crkvi svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške na otoku Krku, a od 1934. godine čuva se u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Natpis je uklesan prijelaznim tipom iz oble u uglatu glagoljicu.
Usporedno s glagoljičnim pojavljuje se nekoliko latiničnih i ćiriličnih slova (I, M, N, O,T, V). Tekst ima trinaest redaka. Počinje kršćanskom invokacijom, zazivom Svetoga Trojstva. Nakon invokacije dolazi zapis opata Držihe da je hrvatski kralj Zvonimir darovao zemljište crkvi svete Lucije, uz navođenje svjedoka darivanja. Zatim slijedi kletvena formula, odnosno prijetnje onima koji bi to darivanje osporili te obveza redovnika da mole za darovatelja i sudionike u darivanju. Potom opat Dobrovit piše da je crkvu sazidao s devetero redovničke braće u vrijeme kneza Kosmata, koji je vladao cijelom Krajinom. Zapis završava podatkom da je tada (samostan) Mikula u Otočcu bio u zajedništvu s crkvom svete Lucije.