Prvo sveučilište na prostoru današnje Hrvatske osnovali su dominikanci 1396. godine u Zadru. Sveučilište je djelovalo do 1807. godine, kad su ga ukinule francuske vlasti. Otad su u Zadru djelovale različite ustanove visokoga školstva, sve do ponovne uspostave sveučilišta 2002. godine.
U sjeverozapadnoj Hrvatskoj školsko zvono 3. lipnja 1607. godine prvi je put pozvalo učenike u novoosnovanu Klasičnu gimnaziju na zagrebačkome Gornjem gradu. To je najstarija obrazovna ustanova u Republici Hrvatskoj, koja ima kontinuirano djelovanje od svojega osnutka do danas. Od 1932. Klasična gimnazija nalazi se u zgradi koja je sagrađena baš za nju u Ulici Jurja Križanića 4a, dok je u njezinoj bivšoj zgradi na Trgu Katarine Zrinske 5 današnja Gornjogradska gimnazija (tijekom godina u toj je zgradi bila Kraljevska akademija i Kraljevsko sveučilište).
Klasičnu gimnaziju utemeljili su isusovci, a nastava se održavala na latinskome jeziku (poslije se kao jezici navode i njemački i mađarski) jer je u Hrvatskoj nacionalni jezik kao službeni jezik uveden tek u 19. stoljeću.
Šime Starčević (1784. – 1859.), zahvaljujući poticaju francuskih vlasti za vrijeme Napoleonove vladavine, napisao je dvije gramatike i objavio ih 1812. u Trstu.
Prva je Nòva ricsôslovica iliricsko-francèzkà prineshênà po Shími Starcsevichu xupniku od Novoga u Líci na potribovánje vojnicskè mladosti iliricskih dàrxavah, koja je ujedno prva hrvatska gramatika francuskoga jezika.
Druga je Nòva ricsôslovica ilìricskà vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena trúdom i nástojànjem Shíme Starcsevicha xupnika od Novoga u Líci. To je prva gramatika hrvatskoga jezika pisana hrvatskim jezikom bez suodnosa s drugim jezicima. Pisana je ikavskom novoštokavštinom.
Te su gramatike ujedno i udžbenici hrvatskoga jezika s prepoznatljivim udžbeničkim diskursom.
Šime Starčević prvi je hrvatski gramatičar koji je opisao novoštokavski četveronaglasni sustav i objasnio razlike između naglasaka.
Na razvoj školstva u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, a time posredno i na nastanak jezičnih priručnika – rječnika, gramatika i pravopisa – utjecala su dva povijesna čimbenika: djelovanje crkvenih redova (pavlina, isusovaca, kapucina) te izdavanje odredaba Allgemeine Schulordnung 1774. i Ratio educationis 1777. godine.
Upravo isusovačkomu redu pripada zasluga za znatno unaprjeđenje školstva Banske Hrvatske od njihova dolaska na Kaptol 1606. do ukidanja reda 1773. godine.
Kako se ustroj svih isusovačkih gimnazija temeljio na smjernicama europskoga isusovačkog sustava zapisanoga u Ratio studiorum (1599.), zajamčena je unificiranost isusovačkoga obrazovanja po cijeloj Europi. Nastavni je jezik bio latinski, a učili su se još starogrčki i hebrejski, ali materinski jezik nije bio zanemarivan jer se prevodilo s njega i na njega. Iz toga se razvila potreba za jezičnim priručnicima (rječnicima, gramatikama) na materinskome jeziku. Upravo je to bio poticaj za nastanak Habdelićeva Dictionara (rječnik iz 1670.) i gramatika latinskoga jezika u kojima se pravila objašnjavaju kajkavskim književnim jezikom.
Kako je duh prosvjetiteljstva zahvatio sve sfere javnoga života u Habsburškoj Monarhiji, koje su dio bile i hrvatske zemlje, u sklopu terezijanskih i jozefinskih reforma dolazi i do reforme školstva. Temelj nove školske organizacije bilo je pravo države da nadzire cjelokupno školstvo i da se u svim školama na području cijele Monarhije poučava isto gradivo na isti način.
Osmišljavanje reforma školstva i metoda na kojima su se one temeljile carica Marija Terezija prepustila je svećeniku Johannu Ignazu von Felbigeru, koji je 1774. godine za austrijski dio države sastavio Allgemeine Schulordnung für die Normal-, Haupt- und Trivial-Schulen in den sämtlichen k. k. Erbländern, a neznatno je izmijenjen i namijenjen ostatku Monarhije 1777. godine pod nazivom Ratio studionis. Valja naglasiti da do uvođenja marijaterezijanskoga školskog sustava nije bilo sustavne brige o školama i o školovanju učiteljskoga kadra.
Felbigerova metoda obuhvaća i pozitivne odredbe koje su dopuštale osnivanje škola na materinskome jeziku, što je pridonijelo kulturnomu razvoju pojedinih naroda unutar Ugarske Kraljevine, kojoj je pripadala i Hrvatska. O brizi za školstvo na području Monarhije svjedoči i savjetovanje prosvjetnih inspektora održano 1778. godine u Pešti, kojemu je predsjedao Adam Patačić. Tom je prigodom izrađen tzv. Projectum Budense, prema kojemu je odlučeno da se školske knjige tiskaju dvojezično, tj. da se donose usporedni tekstovi na njemačkome i na nacionalnome jeziku. Na taj je način i izvornim govornicima njemačkoga jezika pružena prilika da nauče koji drugi jezik. Posljedica je nastanak znatnoga broja dvojezičnih udžbenika i jezičnih priručnika.
U prvome kajkavskom aritmetičkom udžbeniku Aritmetika horvatska (Zagreb, 1758.) Mihalja Šiloboda Bolšića nalazimo posve uređeno kajkavsko matematičko nazivlje. Pri pisanju svojega djela Šilobod se služio već postojećim kajkavskim rječnicima, Habdelićevim, Jambrešićevim i Belostenčevim.
Prvi hrvatski prijevodi Miltona i Shakespearea došli su iz pera Ivana Krizmanića, i to na kajkavski književni jezik. To su Raj zgubljen iz 1827. te Flundra senje zrokujuča iz 1836. (dio iz Romea i Julije o vilinskoj kraljici Mab), no oba su prijevoda tada ostala u rukopisu.
Valja imati na umu da je hrvatski jezik još u prvoj polovici 19. stoljeća ponajprije „jezik lijepe književnosti”, jezik novinstva, rijetkih stručnih knjiga i privatne korespondencije, dok je službeni („diplomatički”) jezik sve do 1847. bio latinski. Iako je prvi govor na hrvatskome jeziku u Hrvatskome saboru održao Ivan Kukuljević Sakcinski 2. svibnja 1843., a Vjekoslav Babukić kao prvi profesor hrvatskoga na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti stupio u službu 5. listopada 1846., Sabor je tek 23. listopada 1847. donio odluku da se u Hrvatskoj latinski zamijeni nacionalnim, hrvatskim jezikom. Tu svoju odluku Sabor je ponovio 25. ožujka 1848., ali je nakon uvođenja apsolutizma službeni jezik de facto bio njemački sve do 26. lipnja 1860., kad je carskom odlukom u javne službe u Hrvatskoj uveden „zemaljski” (tj. hrvatski) jezik.