Povijest hrvatskoga jezika dijeli se na predstandardno i standardno razdoblje. Predstandardno se razdoblje može podijeliti u tri veća vremenska odsjeka, od kojih prvi obuhvaća pismenost i književnost hrvatskoga srednjovjekovlja, drugi jezični izraz u 16. stoljeću, a treći u 17. stoljeću i u prvoj polovici 18. stoljeća. Standardno razdoblje također obuhvaća tri vremenska odsjeka: od druge polovice 18. st. do tridesetih godina 19. st.; od tridesetih godina 19. st. do kraja 19. st.; 20. i početak 21. st., od kojih se posljednje dijeli na pet razdoblja (1901. – 1918.; 1918. – 1941.; 1941. – 1945.; 1945. – 1990.; 1990. – danas).
Legenda
1 = srednjovjekovlje (do kraja 15. st.)
2 = 16. st.
3 = 17. st. – pol. 18. st.
4 = pol. 18. st. – tridesete god. 19. st.
5 = tridesete god. 19. st. – kraj 19. st.
6 = 20. st. – 21. st.
Došavši na prostor današnje Hrvatske u 7. stoljeću, Hrvati su se susreli s kršćanstvom, latinskim jezikom i pismom. Ne zna se sa sigurnošću odakle su došli te imamo vrlo malo podataka o njihovu životu u prvim dvama stoljećima nakon doseljenja. Ti su podatci dostupni iz malobrojnih latinskih izvora sačuvanih po dalmatinskim gradovima. Polazišta za razmatranja počinju na temelju onoga što je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (912. – 959.) napisao o dolasku Hrvata u svojemu djelu O upravljanju carstvom, u kojemu je sačuvana i legenda da su se Hrvati doselili pod vodstvom petorice braće (Klukas, Lobel, Muhlo, Kosjenc i Hrvat) i dviju sestara (Tuga i Buga) iz Bijele Hrvatske sjeverno od Karpata.
Latinski je prvi jezik kojim su Hrvati pisali, a latinica prvo pismo. Njima su se služili hrvatski svjetovni i crkveni dostojanstvenici u tim početnim stoljećima. Od sačuvanih zapisa najstariji je onaj na Višeslavovoj krstionici (oko 800. godine). Latinskim je pisan i Trpimirov natpis iz 9. st. pronađen u Rižinicama podno Klisa. I u prvim izgrađenim crkvama i samostanima u latinskim natpisima čitamo hrvatska imena. Tako je npr. u Ninu na nadvratniku crkve Sv. Križa uklesan natpis hrvatskoga župana Godečaja, a u crkvi sv. Mihovila pronađen je natpis koji spominje hrvatskoga kneza Branimira.
Višeslavova krstionica (oko 800. godine)
I kneževske su isprave latinske, a najstarija poznata isprava s hrvatskoga dvora jest Povelja kneza Trpimira iz 852. godine (sačuvana u prijepisima). U njoj se Trpimir naziva knezom Hrvata.
Prijepis povelje kneza Trpimira (852.)
Latinska se pismenost u Hrvata dovodi u vezu s pokrštavanjem. Slavenska tumačenja sa strane i iznad latinskih riječi u Radonovoj Bibliji (8./9. st.) upućuju na pojavu tzv. misionarske pismenosti – Hrvatima su misionari morali na njihovu jeziku zapisivati barem osnovne kršćanske formule i u vezi s tim poučavati domaći kler.
Slavenska pismenost vezana je uz veliku ćirilometodsku zadaću stvaranja prvoga slavenskog pisma glagoljice te obrednih knjiga nakon pokrštavanja, odnosno uz slavensko bogoslužje i književnu djelatnost na staroslavenskome jeziku, prvome slavenskom književnom jeziku i nadnacionalnome jeziku slavenskoga srednjovjekovlja. Hrvatima je slavenski književni jezik, koji se najčešće naziva staroslavenskim, bio znatno bliži od romanskoga latinskog. Važno je istaknuti da on nikad nije bio govoreni jezik. Utemeljen je na mjesnome govoru Slavena iz okolice Soluna u drugoj polovici 9. stoljeća, dakle na jednome južnoslavenskom narječju srodnomu nekim tadašnjim makedonskim govorima. Na staroslavenskome su jeziku bile pisane sve prijeko potrebne liturgijske i crkvene knjige, uglavnom prevedene s grčkoga jezika.
Prve sačuvane prevedene riječi staroslavenskoga jezika dolaze izEvanđelja po Ivanu: Iskoni bê Slovo i Slovo bê u Boga i Bog bê Slovo (U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog).
Nije sačuvan nijedan spomenik staroslavenskoga jezika iz druge polovice 9. stoljeća jer su svi uništeni nakon Metodove smrti 885. godine. Najstariji sačuvani spomenici prijepisi su iz 10. i 11. stoljeća. U staroslavenski su tijekom vremena počeli prodirati elementi narodnoga jezika – tako je nastala hrvatska redakcija staroslavenskoga jezika, za koju se uobičajio naziv crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije. Taj je jezik izvan liturgijskih tekstova od početaka bio otvoren živoj narodnoj riječi, koja je tako vrlo rano prodrla u pisanu praksu.
Staroslavenska književnost utrla je put glagoljici kao prvomu hrvatskom pismu. Ona se u našim krajevima osobito proširila te oble likove svojih grafema zamjenjivala uglatima, a tu je dobila i ime (od glagola ‘glagoljati – govoriti’). Glagoljica je u Hrvatskoj bila u pretežitoj uporabi do 16. stoljeća, a aktivno se rabila do polovice 19. stoljeća.
Prve pouzdane vijesti o uporabi prvoga slavenskog književnog jezika i pisma glagoljice kod Hrvata potječu iz godine 925. – u jednome pismu papa Ivan X. opominje dalmatinske biskupe zbog služenja bogoslužja na slavenskome jeziku, a u drugome prigovara hrvatskomu kralju Tomislavu i zahumskomu knezu Mihajlu Viševiću što to dopuštaju. Zaključci splitskih crkvenih sabora u ranome srednjem vijeku također svjedoče o postojanju slavenskoga bogoslužja. Na prijelazu u 12. stoljeće (oko 1100.) nastala je glagoljicom klesana Bašćanska ploča, najvažniji spomenik rane hrvatske pismenosti. Izvorno je bila ugrađena u oltarnu pregradu u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru na Krku, a danas se čuva u palači Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Bašćanska ploča (oko 1100. godine)
U 14. i 15. stoljeću dolazi do najproduktivnijega književnog stvaranja glagoljaškoga svećenstva. Godine 1483. počinje povijest hrvatske tiskane knjige, i to upravo glagoljičnim izdanjem – Misalom po zakonu rimskoga dvora. Od devet hrvatskih knjiga tiskanih do 1500. (inkunabula) čak je šest glagoljičnih.
Misal kneza Novaka (1368.) najstariji je datirani glagoljični misal. Jedan je od najraskošnije ukrašenih hrvatskih glagoljičnih rukopisnih spomenika. Poslužio je kao glavni predložak za prvu hrvatsku tiskanu knjigu Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.), čije se objavljivanje dovodi u vezu s poznatim zapisom: Vita. Vita. Štampa naša gori gre. Tako ja oću da naša gori gre 1482. mêseca ijuna i 26. dni to bê pisano v grade Izule. To pisa Juri žakan iz Roča. Bog mu pomagaj i vsem ki mu dobro otê.
Zapis žakna Jurja
Prva je datirana hrvatska latinična knjiga tiskana do 1500. godine (inkunabula) Lekcionar Bernardina Splićanina (Venecija, 1495.). Vjerojatno je stariji samo jedan tiskani dubrovački latinički molitvenik kojemu nije sačuvana datacija.
Ćirilica, drugo slavensko pismo, vrlo se rano pojavila kao treće pismo na hrvatskim prostorima, najkasnije u 11./12. stoljeću. Iako ćirilična slova na natpisima u kamenu iz 11./12. stoljeća još ne sadržavaju posebnosti kojima će se odlikovati hrvatska ćirilica, ta će obilježja, ponajprije pod utjecajem glagoljice, postajati sve izraženija tijekom 13. i 14. stoljeća, dok se vremenom konačnoga oblikovanja hrvatske ćirilice obično smatra 15. stoljeće. Tim se pismom pisalo na hrvatskome i bosanskome području, a osim naziva hrvatska ćirilica upotrebljavaju se i nazivi bosančica, bosanica, bosansko-hrvatska ćirilica, zapadna ćirilica… Tri su osnovna tipa hrvatske ćirilice: bosanski, poljički i dubrovački. Najstariji ćirilični spomenici na hrvatskome tlu dolaze nam s Brača, i to Povaljski prag (1184.), natpis uklesan u kamenu iznad portala benediktinske opatije u Povljima, te Povaljska listina (1250.), dokument pravnoga karaktera iznimno važan za hrvatsku kulturnu, jezičnu i književnu povijest. Poljički statut (1440.) i Libro od mnozijeh razloga (dubrovački zbornik iz 1520.) također su važni spomenici hrvatske ćirilične baštine. Osobito je bogata ćirilična pismenost na području Dubrovnika. Dubrovački arhivi obiluju ćiriličnom građom pravnoga i trgovačkoga karaktera do početka 19. st., dok su se na području Bosne i Hercegovine već u srednjemu vijeku franjevci služili latinicom i bosančicom.
Najstariji poznati sačuvani spomenici hrvatskoga jezika pisani latinicom potječu iz 14. stoljeća: Red i zakon sestara dominikanki, Šibenska molitva, Cantilena pro sabatho i odlomak Korčulanskoga lekcionara. Time se oblikovalo ono što nazivamo tropismenošću (latinica, glagoljica i ćirilica) i trojezičnošću (latinski, crkvenoslavenski hrvatske redakcije i hrvatski jezik) hrvatske srednjovjekovne kulture. Dok su se latinski tekstovi pisali samo latinicom, a crkvenoslavenski samo glagoljicom, hrvatski se jezik bilježio svim trima pismima.
Glagoljica se povlačila na prostore na kojima su crkvene vlasti dopuštale služenje mise na crkvenoslavenskome jeziku (na područje krčke i senjske biskupije), povlačila se i ćirilica, a prevlast je dobivala latinica, koja će u 16. stoljeću u odnosu na glagoljicu prevladati u pisanim liturgijskim tekstovima, u književnosti i tekstovima administrativnoga karaktera, a u 19. će stoljeću hrvatski latinični tekstovi potisnuti i hrvatsku ćirilicu na svim područjima na kojima se njome uglavnom pisalo (u Bosni i Hercegovini, Poljicima, u Dalmaciji te Dubrovniku i njegovoj okolici). Prva stoljeća hrvatske latinične pismenosti obilježava velika neujednačenost grafije jer se istim slovima označivalo više glasova te su se slova različito kombinirala da bi označila isti glas. Npr. dvoslov ch u starijim razdobljima mogao se čitati kao današnje c, č, ć, h ili k.
Razloge je moguće tražiti u poteškoći da se slovima prilagođenima tuđemu (latinskomu) jeziku bilježe hrvatske riječi te u činjenici da je latinica dolazila Hrvatima iz dvaju smjerova: iz latinskoga i talijanskoga izvora preuzimali su je u južnoj Hrvatskoj, a iz latinskoga i mađarskoga u kopnenoj.
Tako su se u 16. stoljeću oblikovala dva nadregionalna književna jezika (književne koine), i to u sjeverozapadnome kompleksu (sjevernočakavsko-kajkavski) i u jugoistočnome (južnočakavsko-štokavski).
Prvi tiskani rječnik hrvatskoga jezika pojavio se krajem 16. stoljeća. Bio je to Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum: latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae (1595.) Fausta Vrančića. Taj rječnik odražava čakavsko-štokavsku vezu te vezu između navedenih kompleksa, a prije svega brigu za vlastiti izraz u mahom latinskome svijetu.
Početak trećega razdoblja u znaku je prve tiskane gramatike Institutionum linguae illyricae libri duo (1604.) Pažanina Bartola Kašića.
Standardizacija je proces koji podrazumijeva izgrađivanje jezične norme. U izgrađivanju je hrvatske jezične norme zbog izvanjezičnih razloga odlučujuću ulogu odigrala uporabna norma koja sadržava određena jezična obilježja koja slijede svi pisci. Za povijest hrvatske jezične norme važan je izbor i prihvaćanje (novo)štokavštine kao dijalektne osnovice općega jezika. Stoga neka suvremena mišljenja upućuju na to da početak standardizacije hrvatskoga jezika počinje s Bartolom Kašićem, koji kao čakavac svjesno odabire štokavštinu za opći jezik. Njegov je odabir u duhu onodobne katoličke obnove, a štokavština je bila najpogodnija zbog svoje proširenosti, bogate dubrovačke književnosti i važnosti djela franjevačkih pisaca. To je opis onih književnih stilizacija koje su se u hrvatskoj književnosti razvile na čakavskoj i štokavskoj osnovici, a u osnovi je riječ o jugoistočnome kompleksu hrvatske književnosti. Osim čvrstoga čakavskog glasovnog i naglasnog temelja elementi štokavske stilizacije osobito su zamjetni u gramatičkim oblicima. Sredinom 17. stoljeća opisan je i jezik dijela sjeverozapadnoga kompleksa, koji je uključen u veliko Gramatično izkazanje ob ruskom jeziku Jurja Križanića napisano u sibirskom Tobolsku 1665./1666. godine. Križanić opisuje jezik pisaca tzv. ozaljskoga kruga, tj. književnoga tronarječnog hibrida kakav se u 17. stoljeću rabio na dijelu toga kompleksa.
Jedan od prvih gramatičkih opisa hrvatskoga jezika nastao je u Sibiru 1665./1666. godine. Riječ je o rukopisnoj gramatici Jurja Križanića, koja je objavljena tek u 19. stoljeću u Rusiji.
Hrvatski se standardni jezik razvijao na temeljima svoje bogate književnosti i dijalektne raznolikosti, u dodiru s drugim jezicima, počevši od latinskoga do današnjega engleskoga, a danas ima pretežito novoštokavsku jekavsku dijalektnu osnovicu, koja se ne može poistovjetiti ni s jednim lokalnim ili regionalnim govorom. Izbor dijalektne osnovice dogodio se upravo u 17. stoljeću.