Slovopisna je problematika prisutna od samih početaka pisanja hrvatskoga jezika latiničnim pismom. Na zadovoljavajući je način riješena tek tridesetih godina 19. stoljeća zaslugama Ljudevita Gaja. Uz ime zadarskoga kanonika i pisca Šime Budinića (1530. − 1600.) često se veže prvi pokušaj da se primjenom dijakritičkih (nadslovnih i/ili podslovnih) znakova pojednostavni i uredi hrvatska latinična grafija. Međutim, o stanovitim nastojanjima moguće je govoriti već i na osnovi djela Marka Marulića te Petra Hektorovića. Prvi takvi pokušaji vežu se i uz protureformacijsku djelatnost Katoličke Crkve (Ilirska akademija, Kongregacija za širenje vjere u Rimu). Bartol Kašić u predgovoru Rituala rimskoga (1640.), koji se obično smatra prvim hrvatskim teorijskim jezikoslovnim djelom, također progovara o reformi grafije, zalažući se da „bude imati svako slovo svuda jedno vazda samo glasen’je, a ne sad jedno sad li drugo”.
Rajmund Džamanjić 1639. godine objavljuje raspravu Nauk za dobro pisati latinskijem slovima riječi jezika slovinskoga. U predgovoru navodi kako je vrlo teško slovima tuđega jezika, latinicom, pisati hrvatske riječi te se zalaže da se pisanje dvaju ili više znakova za jedan glas pojednostavni i svede na najmanju moguću mjeru.
Naime, većina se reformatora latinice, više ili manje, zalaže za načelo da se svaki glas uvijek bilježi istim znakom ili znakovima. Prijedlozi su bili različiti, ali glavna je misao bila ista. Posebno se ističu zalaganja Pavla Rittera Vitezovića (1652. − 1713.). Iako nije sačuvan nijedan primjerak njegove latinski pisane rasprave o reformi latinične grafije, o njoj mnogo govori početno poglavlje njegove knjige Plorantis Croatiae saecula duo iz 1703. Vitezović je također zastupao navedeno načelo te odbacio dvoslove, i to po uzoru na slavensko pismo što su ga imali „stari Hervati, s. Jeronim i ostali”, misleći pritom da je sv. Jeronim autor glagoljice. Nadahnut Vitezovićevim primjerom bio je zasigurno i najveći reformator hrvatske latinice ilirac Ljudevit Gaj. Po njemu se hrvatska abeceda naziva još i gajicom. Iako neki od Gajevih prvotnih prijedloga nisu u konačnici prihvaćeni, ne može mu se poreći zasluga da je svojim radom i nastojanjem uspio pokrenuti i zaključiti slovopisnu reformu, koja je uz manje izmjene i danas na snazi. Način pisanja ustaljuje se objavljivanjem Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza iz 1892. s abecednim poretkom, koji i danas imamo.
Osnovano se pretpostavlja da su glagoljaši zaštitili svoje pismo i svoju djelatnost autoritetom sv. Jeronima pripisavši mu autorstvo glagoljice, koja je zapravo bila Ćirilovo djelo.
Hrvatska abeceda današnji oblik poprimila je tek uvođenjem slova đ. Uveo ga je Đuro Daničić kao urednik znamenitoga povijesnog rječnika Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (danas Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti).