Hrvatski standardni jezik

Pojam hrvatski jezik obuhvaća sve jezične ostvaraje od najranijih vremena do danas na svim područjima na kojima Hrvati žive. On se ostvaruje u govorima hrvatskih narječja, u gradskim govorima i žargonima te u hrvatskome standardnom jeziku.

Hrvatski standardni jezik i njegove norme propisuje i opisuje standardologija. Obilježje je standardnoga jezika da je normiran, odnosno na svim jezičnim razinama uređen eksplicitnom (svjesnom, planskom) normom, tj. pravilima (pravopis i gramatika) i popisom (normativni rječnik), koju trebaju utvrditi i verificirati stručnjaci u za to zaduženim organizacijama. Standardni jezik uređuje pravopisna, gramatička (naglasna, fonološka, morfološka, tvorbena, sintaktička), leksička i stilistička norma. Standardni se jezik upotrebljava kao opće sredstvo sporazumijevanja u Republici Hrvatskoj. Iako je nastao na temelju štokavskoga narječja, hrvatski je standardni jezik autonoman, tj. neovisan o dijalektima, nikomu nije materinski jezik i svi moraju učiti njegova pravila tijekom školovanja. Da bi mogao obavljati svoju funkciju naddijalektnoga, nadregionalnoga i općenacionalnoga idioma, da bi se njime moglo ostvarivati komunikacijsko zajedništvo Hrvata, standardni jezik mora, uz ostalo, biti stabilan u prostoru. Ovladavanje standardnojezičnim normama i njihovo poštovanje govornicima iz bilo kojega dijela Hrvatske omogućuje nesmetanu međusobnu komunikaciju u svim područjima života. Poznavanje standardnoga jezika omogućuje npr. razgovor između stanovnika Bednje u Hrvatskome zagorju (kajkavsko narječje) i stanovnika Podšpilja na otoku Visu (čakavsko narječje). Osim toga, standardni je jezik elastično stabilan u vremenu. Poželjno je da se standardni jezik u vremenu što manje mijenja. Međutim, on se u vremenu mora mijenjati prije svega zbog mijena izvanjezične stvarnosti i potreba za imenovanjem novih predmeta i pojava. Na leksičkoj razini u jezik ulaze nove riječi kojima se označuju novi predmeti i pojmovi. To znači da se on mijenja onoliko koliko je potrebno zbog promjena u nejezičnoj, ali i jezičnoj stvarnosti. Tako nastaju historizmi (dinar, pionir) i arhaizmi (lučba, akoprem, gombanje). Neke se pak riječi (oživljenice) iz pasivnoga sloja vraćaju u aktivni, najčešće promjenom društvenih i političkih odnosa. Oživljenice su u hrvatskome jeziku npr. kuna kao novčana jedinica i županija kao administrativna jedinica. Na kraju, standardni je jezik i višefunkcionalan te u njemu postoje ovi funkcionalni stilovi: književi, razgovorni, publicistički, administrativni i znanstveni.

Hrvatski standardni jezik uči se u školi u predmetu Hrvatski jezik.

Normativni priručnici

Kad trebamo nešto napisati ili izreći na standardnome jeziku, a pritom imamo neke dvojbe, na raspolaganju nam stoje normativni priručnici. Osnovni su normativni priručnici pravopis, gramatika, rječnik i jezični savjetnik. Hrvatski se pravopis sastoji od dvaju osnovnih dijelova: od pravopisnih pravila (propisa) te od pravopisnoga rječnika (popisa). U prvome dijelu obrađuje se ono u čemu izvorni govornici hrvatskoga jezika griješe na pravopisnoj razini: kad treba pisati č, , a kad ć, đ (ćevapčić, sendvič, kapučino), kad treba pisati ije, a kad je, problemi do kojih dolazi zbog glasovnih promjena, pravila o pisanju velikoga i maloga slova, pisanju stranih riječi i pravopisnih znakova. Pravopisni rječnik donosi popis riječi koje imaju kakav pravopisni problem.

Hrvatski je pravopis fonološki s morfonološkim elementima. Fonološki je pravopis utemeljen na glasovnome načelu, pa kod većine riječi hrvatskoga jezika nema nikakvih pravopisnih problema za izvorne govornike (stol, mama, stablo). Budući da se u mnogim dijalektima u izgovoru ne razlikuju č i ć, dž i đ te ije i je, u riječima koje sadržavaju te elemente izvorni govornici griješe, pa se te riječi nalaze u pravopisu (ćevapčić, anđeo, lijep). Prema fonološkome se načelu u hrvatskome piše npr. natkriti, otpasti, srce, očevina, svadba, ropski, potkresati. Morfonološki pravopis čuva glasovni sastav tvorbenih sastavnica te se prema njemu ista sastavnica uvijek piše isto (ne provode se glasovne promjene, npr. gradski, podcrtati, podsjetiti itd.).

Sve koji na hrvatskome jeziku pišu na računalu treba upozoriti na postojanje računalnoga pravopisa. Uporaba računalnoga pravopisa bitno će smanjiti jezične pogreške. Od 2013. godine Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje jedini je pravopis preporučen za uporabu u školama. Taj je pravopis dostupan i na internetu. Budući da u Hrvatskoj ne postoji zakon o službenoj uporabi hrvatskoga jezika, nijedan pravopis nije propisan za javnu i službenu uporabu.

Gramatika je jezični priručnik koji navodi propise na fonološkoj, morfološkoj, tvorbenoj i sintaktičkoj razini. Ona pojavama pristupa modelno, navodi osnovne modele koje oprimjeruje te iznimke, daje popis pravila prema kojima funkcionira sustav standardnoga jezika. Stoga gramatika ne daje gotova rješenja za sve jezične probleme.

Rječnik je ustrojen popis leksičkih jedinica s obavijestima o svakoj od njih. Rječnik je za razliku od leksikona i enciklopedije u prvome redu usmjeren na riječi, a ne na pojmove. Rječnike možemo podijeliti na normativne i deskriptivne. Deskriptivni rječnici opisuju uporabu riječi u hrvatskome jeziku ne određujući njihov normativni status. U takvim će se rječnicima naći i veći broj dijalektizama, žargonizama, tuđica, tj. riječi koje ne pripadaju standardnomu jeziku.

Jezični savjetnici pojavljuju se kad je stanje jezične kulture loše. Savjetnik je namijenjen svima koji imaju kakvih gramatičkih, leksičkih, pravopisnih ili naglasnih nedoumica. Postoje dvije osnovne vrste jezičnih savjetnika: savjetnici rječnici koji obrađuju velik broj problema i savjetnici koji daju manji broj iscrpnih savjeta.

Ustroj hrvatskoga standardnog jezika

Hrvatski standardni jezik ima četveronaglasni sustav: kratkosilazni naglasak (\\), kratkouzlazni naglasak (\), dugosilazni naglasak () i dugouzlazni naglasak (/):

kratkosilazni

kȉša, mjȅsto, nȅbo

kratkouzlazni

djèca, nòga, vèlik

dugosilazni

grȃd, kȏst, mȏre

dugouzlazni

gláva, líce, rúka

U hrvatskoj tradicionalnoj gramatici razlikuje se deset vrsta riječi. Prema stupnju određenosti svojega značenja te se riječi dijele na punoznačne riječi ili punoznačnice (koje imaju leksičko i gramatičko značenje) i nepunoznačne riječi ili nepunoznačnice (koje imaju samo gramatičko značenje).

Najčešće su riječi u hrvatskome jeziku nepunoznačne: i, u, se, na, da, za, su, a, od. Pri navođenju punoznačnih riječi korpusi nisu tako jedinstveni. Navodimo riječi koje se barem u jednome od hrvatskih korpusa nalaze među prvih deset: hrvatski, godina, moći, jedan, Hrvatska, reći, predsjednik, dan, riječ, posto, htjeti, imati, velik, trebati, čovjek, dobar, članak, sav, zakon, drugi.

S obzirom na mogućnost mijenjanja osnovnoga lika riječi se dijele na promjenjive i nepromjenjive riječi. Promjenjive riječi imaju više oblika. Promjenjive su riječi imenice, zamjenice, glagoli, pridjevi, neki prilozi i neki brojevi, a nepromjenjive prijedlozi, veznici, usklici, čestice, neki prilozi i neki brojevi. Prilozi koji se mogu stupnjevati (brzo – brže – najbrže) promjenjive su riječi, a prilozi koji se ne mogu stupnjevati nepromjenjive su riječi (uskoro). Postoje i nesklonjivi pridjevi (lila, drap, bež, roza) i nesklonjive imenice (Nives, Karmen), koji su u hrvatski jezik ušli jezičnim posuđivanje.

Svaka vrsta riječi ima svoje gramatičke kategorije koje se odnose na cijelu riječ i kategorije koje se odnose na pojedini oblik. Tako imenica ima određeni rod (haljina – ženski rod, stol – muški rod, jezero – srednji rod), a glagol može biti svršeni (pročitati), nesvršeni (čitati) ili dvovidni (telefonirati). Pojedini oblik imenice može biti u jednini (haljina) ili množini (haljine) i u određenome padežu (dječak, dječaka, dječaku…), a pojedini glagolski oblik može imati određeno lice ili biti u određenome vremenu (čitam, čitaš, čita…, čitao sam, čitat ću). Nepromjenjive riječi imaju samo jedan oblik osim nekih prijedloga i priloga koji se mogu pojaviti i s naveskom i bez njega (npr. s/sa, k/ka, kad/kada). Promjenjive riječi koje se mogu sklanjati ili deklinirati, tj. mijenjati po padežima, zovu se imenske riječi. Imenske su riječi imenice, pridjevi, zamjenice i neki brojevi (redni brojevi i glavni brojevi jedan, dva, tri, četiri). U hrvatskome jeziku ima sedam padeža jednine i sedam padeža množine. Svi padeži osim vokativa odgovaraju na dva padežna pitanja, jedno za živo, a drugo za neživo. Vokativ je padež dozivanja, pa umjesto pitanja uz njega dolaze usklici Oj! i Ej!

padež

 

definicija + padežno pitanje

nominativ

N

prvi padež u sklonidbi, odgovara na pitanje Tko?, Što?

genitiv

G

drugi padež u sklonidbi, odgovara na pitanje Koga?, Čega?

dativ

D

treći padež u sklonidbi, odgovara na pitanje Komu?, Čemu?

akuzativ

A

četvrti padež u sklonidbi, odgovara na pitanje Koga?, Što?

vokativ

V

peti padež u sklonidbi, ide uz usklike Oj!, Ej!

lokativ

L

šesti padež u sklonidbi, odgovara na pitanje O kome?,
O čemu?

instrumental

I

sedmi padež u sklonidbi, odgovara na pitanje (S) kim?, (S) čim?

Navodimo primjer sklonidbe jedne sveze pridjeva i imenice:

padež

jednina

množina

N

zelena haljina

zelene haljine

G

zelene haljine

zelenih haljina

D

zelenoj haljini

zelenim haljinama

A

zelenu haljinu

zelene haljine

V

zelena haljino

zelene haljine

L

zelenoj haljini

zelenim haljinama

I

zelenom haljinom

zelenim haljinama

Gramatički rod samo donekle odgovara spolu. Tako je dječak imenica muškoga roda i označuje osobu muškoga spola, djevojčica je imenica ženskoga roda i označuje osobu ženskoga spola. Međutim, imenica djevojče srednjega je roda, a imenica djevojčurak muškoga je roda, zbirna je, pak, imenica momčad ženskoga roda. Kad je riječ o neživome, rod je samo gramatička kategorija: ovaj stol, ova olovka, ovo pismo, te ga treba naučiti zajedno s riječju, kao npr. u njemačkome. Samo donekle može pomoći činjenica da su imenice koje završavaju na a često ženskoga roda, a one koje završavaju na o ili e srednjega roda, dok su one koje završavaju na suglasnik najčešće muškoga roda. Također postoje i višerodne imenice (taj bol, ta bol) te imenice kod kojih se rod koleba u množini (ti sluge, te sluge).

Promjenjivost riječi često zbunjuje strance u čijemu su materinskome jeziku riječi nepromjenjive. Posebno će ih zbuniti da se i njihovo osobno ime i prezime u hrvatskome mijenja po padežima. Tako npr. ime John Smith u genitivu i akuzativu glasi Johna Smitha, u dativu i lokativu Johnu Smithu, u instrumentalu Johnom Smithom.

Odabirom imena prihvatili smo i sve njegove oblike. Možemo npr. odabrati hoće li se djevojčica zvati Lucija ili Lucia, ali ne možemo utjecati na to kako glase oblici tih imena ni na to kako se zapisuju, tj. na činjenicu da se u genitivu ta imena izjednačuju te je zapis genitiva obaju imena Lucija. Iz rečenice Veselim se Luciji! ne možemo znati zove li se djevojčica Lucia ili Lucija.

Živost se u gramatici odražava u akuzativu jednine imenica muškoga roda. Kod imenica koje označuju što živo, akuzativ je jednak genitivu: Bojim se muškarca., Vidim muškarca., a kod imenica koje označuju što neživo, akuzativ je jednak nominativu: To je stol., Vidim stol.

Imenice se s obzirom na genitivni nastavak dijele na imenice a-sklonidbe, npr. momak G momka, e-sklonidbe, npr. žena G žene i i-sklonidbe, npr. kost G kosti. Osim toga katkad se govori i o imenicama nulte sklonidbe (to su nesklonjive imenice, npr. Nives) i o imenicama pridjevno-zamjenične sklonidbe (to se odnosi na imenice koje su postanjem pridjevi, npr. Hrvatska).

Glagolske su kategorije vrijeme (sadašnje – prezent; prošlo – aorist, imperfekt, perfekt, pluskvamperfekt; buduće – futur I., futur II.), lice (prvo, drugo, treće), broj (jednina, množina) i način (izjavnost – izriče se indikativom, zapovjednost – izriče se imperativom, uvjetnost radnje – izriče se kondicionalom sadašnjim i kondicionalom prošlim, želja – izriče se optativom).

Glagoli se po vidu ili aspektu dijele na svršene (pročitati), nesvršene (čitati) i dvovidne (i svršeni i nesvršeni – ručati), a po predmetu radnje na prijelazne (čitati knjigu), neprijelazne (skočiti) i povratne (smijati se).

prezent

 

futur

 

perfekt

 

jd.

mn.

jd.

mn.

jd.

mn.

pjevam

pjevamo

pjevat ću

pjevat ćemo

pjevao sam

pjevali smo

pjevaš

pjevate

pjevat ćeš

pjevat ćete

pjevao si

pjevali ste

pjeva

pjevaju

pjevat će

pjevat će

pjevao je

pjevali su

Hrvatski je tvorbeno plodan jezik, pa se od jedne riječi može tvoriti niz novih riječi, npr. pisati, potpisati, propisati, otpisati, dopisati, pisač, pisac, spisateljica, piščev. Pri tvorbi riječi često dolazi i do glasovnih promjena na spoju tvorbenih elemenata, pod + pisati > potpisati, pisac + -ev > piščev.

U hrvatskome se sustavno razlikuju profesijske imenice kojima se označuje muškarac od onih kojima se označuje žena.

muškarac

žena

učitelj

učiteljica

novinar

novinarka

knjigoveža

knjigoveškinja

znanstvenik

znanstvenica

Često ni izvorni govornici hrvatskoga jezika nisu sigurni kako glasi muški ilii ženski parnjak od nekih imenica.

muškarac

žena

diskdžokej

diskdžokejica

host

hostesa

ronilac

roniteljica

tekstopisac

tekstopiskinja

S jezikoslovnoga je stajališta prijedlog koji se često čuje da se u svim zakonskim tekstovima dosljedno vodi računa o ravnopravnosti spolova tako da se navode svi oblici i u muškome i u ženskome rodu neekonomičan i neprihvatljiv jer prihvaćanje toga prijedloga ne bi doprinijelo ravnopravnosti spolova, nego bi proizvelo značenjsku i svaku drugu zbrku.

Evo kako bi izgledala jedna rečenica iz pravnoga teksta tako jezično preuređena: Predsjednika/predsjednicu i četiri člana/članice Koordinacije imenuje Gradska skupština Grada Zagreba iz reda gradskih zastupnika/zastupnica, i to: predsjednika/predsjednicu i jednog člana / jednu članicu iz reda gradskih zastupnika/zastupnica SDP-a, jednoga člana / jednu članicu iz reda gradskih zastupnika/zastupnica HNS-a i dva člana / dvije članice iz reda gradskih zastupnika/zastupnica oporbenih političkih stranaka.

U hrvatskome standardnom jeziku treba razlikovati značenje paronima, tj. riječi koje imaju sličan izraz i (često) sličan sadržaj (npr. milijunti i milijunski, arhiv i arhiva, arhivski i arhivistički, elektronski i elektronički, gudaći i gudački, isticati i istjecati, oblačan i oblačni, psihički i psihološki).

Pleonazmi su skupine riječi u kojima se jedna od riječi nepotrebno pojavljuje jer je njezino značenje već uključeno u značenje druge riječi ili su riječi istoznačne, npr. mala kućica je pleonazam jer kućica znači ‘mala kuća’, pa je uz imenicu kućica nepotreban pridjev mala.

U hrvatskome standardnom jeziku treba izbjegavati pleonazme i provoditi sljedeće zamjene: često puta > često, popeti se gore > popeti se, sići dolje > sići, vratiti se natrag > vratiti se, no međutim > no ili međutim, čak štoviše > čak ili štoviše, čak dapače > čak ili dapače, svoj vlastiti > svoj ili vlastiti, kako i na koji način > kako, najoptimalniji > optimalan, najminimalniji > minimalan, najmaksimalniji > maksimalan, zajednički suživot > suživot, mala sitnica > sitnica, u mjesecu rujnu > u rujnu, starosna dob > dob, vremensko razdoblje > razdoblje.

Kad se u jeziku pojavi potreba za novom riječju, ta riječ može nastati posuđivanjem strane riječi ili tvorbom nove riječi od postojećih elemenata. U prošlosti su u hrvatski jezik najviše ulazile posuđenice iz njemačkoga, turskoga, talijanskoga i mađarskoga, a danas, kao i u većinu drugih jezika, ulaze anglizmi. Da bi se pokazalo da se anglizmi mogu zamijeniti hrvatskim riječima, osnovane su mrežne stranice Bolje je hrvatski (bolje.hr), na kojima se predlaže hrvatska zamjena za neprilagođene anglizme.

backup

sigurnosna kopija

download

preuzeti, preuzimanje

e-mail

e-adresa, e-pošta, e-poruka

event

događanje

outsourcing

izdvajanje (posla)

puzzle

slagalica

revolving door

kružna vrata

Lažni prijatelji postoje i u jeziku. To su riječi koje slično zvuče, ali imaju (djelomično) različito značenje. Tako englesku riječ school ovisno o kontekstu možemo prevesti hrvatskom riječju škola, ali i riječju fakultet, englesku riječ student hrvatskom riječju student, ali i učenik, engleska riječ academic može označavati osobu koja je završila fakultet, ali i nastavnika na fakultetu.

Utjecaj engleskoga jezika vidljiv je na svim jezičnim razinama (Zagreb film festival, najbolja juha ikad, još više udoban), a ne samo na leksičkoj razini (stage, event, outsourcing, revolving door). Posebno se često anglizmi nalaze u nazivlju pojedinih struka, npr. menadžment, leasing. Stoga se u hrvatskome standardnom jeziku velika pozornost posvećuje izgradnji nazivlja (struna.ihjj.hr) u skladu s terminološkim načelima.