Legenda
4 = pol. 18. st. – tridesete god. 19. st.
5 = tridesete god. 19. st. – kraj 19. st.
6 = 20. st. – 21. st.
A = 1901. – 1918.
B = 1918. – 1941.
C = 1941. – 1945.
D = 1945. – 1990.
E = 1990. – danas
Tridesete godine 19. stoljeća zajedno s drugom polovicom 18. stoljeća čine prvo standardno razdoblje povijesti hrvatskoga književnog jezika. Razdoblje od tridesetih godina do kraja 19. stoljeća drugo je standardno razdoblje. Njegovo je prvo podrazdoblje obilježeno djelatnošću iliraca, dok je drugo podrazdoblje, tj. druga polovica 19. stoljeća, u znaku neslaganja među filološkim školama (zagrebačkom, riječkom, zadarskom i školom hrvatskih vukovaca). Usvojeni su novoštokavski gramatički oblici, izborom jekavice ukinuto je ikavsko-jekavsko dvojstvo, a Gajevom reformom uspostavljen je jedinstveni slovopis.
U prvoj polovici 19. stoljeća ilirci su bili pokretači hrvatskoga narodnoga preporoda, a ime su preuzeli u uvjerenju da su južni Slaveni ilirskoga podrijetla. Ilirija je bila velika rimska provincija koja se prostirala i na prostorima današnje Hrvatske. Ilirsko ime zabranjeno je 1843.
Tekst hrvatske himne nastao je u vrijeme hrvatskoga narodnog preporoda. U 10. broju književnoga časopisa Danica horvatska, slavonska i dalmatinska 14. ožujka 1835. godine ilirski pjesnik Antun Mihanović objavio je budnicu Horvatska domovina. Njezine prva i druga te pretposljednja i posljednja strofa poslužile su za tekst hrvatske državne himne Lijepa naša domovino. Postala je himnom 1891. godine, službeno je proglašena hrvatskom himnom 1972., a kao državnu himnu potvrdio ju je Hrvatski sabor 21. prosinca 1990. godine. Cjelovit Mihanovićev tekst na ruski jezik preveo je znameniti ruski književnik Maksim Gorki (1868. – 1936).
Iako je prevladavala želja za zajedničkim književnim jezikom za sve južne Slavene, dolazilo je do neslaganja o tome kako postići taj cilj. Ilirski jezikoslovci i njihovi sljedbenici činili su zagrebačku filološku školu. Od početka preporoda do kraja četrdesetih godina pripadali su joj vodeći preporoditelji Ljudevit Gaj, Vjekoslav Babukić i Antun Mažuranić. Djelatnost škole ogleda se u afirmaciji Gajeve slovopisne reforme i oblikovanju gramatičke norme ilirskoga jezika, što se u praksi svodilo na oblikovanje slovopisne, pravopisne i gramatičke norme hrvatskoga standardnog jezika na štokavskoj osnovici i otvorenosti prema utjecajima ostalih hrvatskih narječja. Od pedesetih do kraja sedamdesetih godina obilježilo ju je djelovanje Adolfa Vebera Tkalčevića i Bogoslava Šuleka te u početku i Vatroslava Jagića. Zagrebačka škola imala je vodeću ulogu u hrvatskoj filologiji pedesetih i šezdesetih godina 19. st. Imala je program koji je znala i provoditi, pa je tako Veberova Slovnica hèrvatska (1871.) bila prihvaćena kao školski udžbenik.
Slovnica je isto što i gramatika. Obje riječi u osnovi imaju riječ koja znači ‘slovo’ (grč. grámma = slovo), no danas se češće služimo riječju gramatika.
No, osamdesetih godina 19. st. sve više jača škola hrvatskih vukovaca, koji su slijedili neka načela mladogramatičarske, odnosno lajpciške škole – od kojih je jedno od najvažnijih nastojanje da se standardni jezici što više temelje na narodnim organskim govorima. U pravopisnome dijelu ta je škola zastupala pristup koji je bio utemeljen u dotadašnjoj hrvatskoj pravopisnoj tradiciji te na samoj prirodi hrvatskoga jezika, a ideje su se poklapale s onima Vuka Stefanovića Karadžića, srpskoga folklorista i jezikoslovca, prema kojemu je škola i dobila ime.
Temeljno je obilježje druge polovice 19. stoljeća postojanje različitih filoloških škola: zagrebačke, riječke, zadarske i škole hrvatskih vukovaca.
Kraj je 19. i početak 20. stoljeća obilježen trima jezičnim priručnicima: Hrvatskim pravopisom Ivana Broza (1892.), Gramatikom i stilistikom hrvatskog ili srpskog književnog jezika Tome Maretića (1899.) te Broz-Ivekovićevim Rječnikom hrvatskog jezika (1901.).
Treće standardno razdoblje (20. st. i početak 21. st.) dijeli se na pet podrazdoblja. Prvo se podrazdoblje 20. stoljeća (do 1918.) nastavlja na drugu polovicu 19. stoljeća. Hrvatska je i dalje u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, pod izrazitom mađarskom upravnom i administrativnom prevlašću; unionistička mađaronska stranka afirmira vukovce, čija jezična politika postaje službenom jezičnom politikom. Uoči njezina sloma u Prvome svjetskom ratu među hrvatskim političarima i intelektualcima dominantnom postaje težnja za izlaskom iz Monarhije, ali se sustavno izgrađuje svijest o vlastitoj nemoći te se zbog toga potiče uvjerenje da Hrvati mogu opstati samo politički ujedinjeni sa svojom „jednokrvnom braćom”, tj. sa Slovencima i Srbima. Ta je ideja temelji na dokidanju nacionalnih razlika među Hrvatima, Srbima i Slovencima. Dokidanje svih razlika uključuje i dokidanje jezičnih razlika u skladu s prijedlogom srpskoga književnog kritičara Jovana Skerlića da se Srbi odreknu ćirilice, a Hrvati prihvate ekavicu.
Godina izlaska Brozova pravopisa (1892.) smatra se godinom kad je vukovska jezična i pravopisna koncepcija prevladala u hrvatskome jezikoslovlju. Ipak, mnogi književnici i autori znanstvenih tekstova ne prihvaćaju Brozov pravopis, a predbrozovski pravopis nastavljaju njegovati osobito Stjepan Radić i suradnici u Hrvatskoj seljačkoj stranci.
Godine 1904. Vatroslav Rožić objavljuje knjigu Barbarizmi u hrvatskom ili srpskom jeziku. U svojim se rješenjima Rožić oslanja na načela vukovaca, tj. zagovara isključivo rješenja koja nude štokavski govori, a izrazito je negativan njegov stav prema kajkavskim i čakavskim riječima.
Godine 1911. Nikola Andrić izdaje knjigu Branič jezika hrvatskoga, u kojoj govori o nekim hrvatskim i srpskim jezičnim posebnostima.
Početak drugoga podrazdoblja obilježava uspostava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Već na samome početku uspostave nove države jasno dolazi do izražaja težnja za širenjem srpske prevlasti u svim područjima javnoga, političkoga i kulturnoga života. Opća politička situacija odražavala se i u jeziku, pa se tako jezik nazivao srpskohrvatskim, čak i srpskohrvatskoslovenačkim, a u praksi je srpski jezik postao službenim jezikom cjelokupnoga javnog i kulturnog života. Hrvatsko nazivlje potiskivalo se iz službene uporabe u školstvu, vojsci, sudstvu, u civilnoj i vojnoj administraciji, a uvodilo srpsko. U toj su se novoj situaciji djela hrvatskih vukovaca Maretića i Broza doživljavala hrvatskima u odnosu prema onomu što je nudila politički upravljana jezikoslovna politika u Kraljevini.
U Hrvatskoj se Brozov pravopis u novim izdanjima objavljuje od 1921. godine pod imenom Brozova suradnika i priređivača svih ostalih izdanja Dragutina Boranića i pod naslovom Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika (osim izdanja iz 1934. i 1937. godine, kojima je naslov Pravopis hrvatskosrpskoga jezika).
Godine 1929. izdano je Pravopisno uputstvo za sve osnovne, srednje i stručne škole Kraljevine S. H. S., kojim se zahtijeva jedinstven pravopis za sve škole. U radu na zajedničkome pravopisu, u kojemu su sudjelovali i hrvatski jezikoslovci, ipak se hrvatska pravopisna tradicija prilagođavala srpskoj. Kako su načela zajedničkoga pravopisa postala obvezatna, Boranić 1930. objavljuje novo, peto izdanje pravopisa, a 1934. šesto, oba usklađena s Uputstvom. U Srbiji prerađeni pravopis usklađen s Uputstvom objavljuje Aleksandar Belić. U Hrvatskoj od jeseni 1929. do ljeta 1939. (su)postoje tri pravopisa: službeni fonološki uveden Uputstvom, fonološki pravopis Broza i Boranića te tradicionalni (pretežito „etimološki”, tj. morfonološki) hrvatski pravopis.
Nepovoljan položaj hrvatskoga jezika nagnao je hrvatske filologe da 1936. godine osnuju Društvo Hrvatski jezik. Na svojoj prvoj glavnoj skupštini Društvo je za predsjednika upravnoga odbora imenovalo Tomu Matića, a za potpredsjednika znamenitoga jezikoslovca Stjepana Ivšića, koji je postao i glavnim urednikom časopisa što ga je društvo pokrenulo. Časopis se zvao Hrvatski jezik, a izlazio je samo 1938. i 1939. godine. U njemu su izlazili važni članci o pravopisu, pravilnoj uporabi jezičnih jedinica, povijesti i dijalektologiji hrvatskoga jezika, skrbi zbog velike uporabe tuđica, stilskoj raslojenosti, hrvatskome jeziku u školama.
Osnutkom Banovine Hrvatske stanje se mijenja i na jezičnome planu te se nastoji uspostaviti hrvatska jezična norma. Godine 1940. ponovno je objavljeno četvrto izdanje Boranićeva pravopisa iz 1928. godine, što je prethodilo Uputstvu. Te je godine objavljeno i djelo Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika Petra Guberine i Krune Krstića.
Godine 1938. objavljen je prvi slikovni rječnik hrvatskoga jezika Šta je šta. Priredili su ga Nikola Andrić i Iso Velikanović.
Jezična se politika u korijenu mijenja uspostavom Nezavisne Države Hrvatske. Svim je jezičnim pitanjima posvećena povećana pozornost te je osnovan Hrvatski državni ured za jezik. Općenito se nastojalo smanjiti broj posuđenica u hrvatskome jeziku njihovom zamjenom novotvorenicama ili već postojećim hrvatskim riječima te izbaciti, posebno u javnim službama, dotad nametnute srpske riječi i izraze. Purizam za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske primjer je politički upravljana purizma.
Završetak Drugoga svjetskog rata, slom Nezavisne Države Hrvatske i nova jugoslavenska država najavili su novu fazu standardizacije hrvatskoga jezika, koji će se opet morati suočiti s nekim starim problemima. Ratna/poratna partizanska/avnojska jezična tolerantnost nije bila duga vijeka. Hrvatski se jezik vrlo brzo ponovno našao u podređenu odnosu prema srpskome iako mu se jamčila zakonska ravnopravnost s ostalim službenim jezicima (slovenskim, srpskim i makedonskim). U praksi je ponovno u svim tijelima državne uprave, u sudstvu, diplomaciji, administraciji i osobito u vojnoj službi prevladavao srpski jezik. Mijenja se i naziv jezika (ponovno u hrvatski ili srpski) u sklopu rastućega unitarističkog nastojanja.
U ratno je doba svoj stav o jeziku zauzelo i vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije (AVNOJ). Poštujući pravo svakoga naroda na vlastiti jezik i narodno ime jezika, donesena je odluka da se njegove naredbe i proglasi moraju objavljivati na četirima ravnopravnim jezicima: na srpskome, hrvatskome, slovenskome i makedonskome jeziku. Na njima je proglašen i novi Ustav nove države te je time i hrvatskome književnom jeziku bilo osigurano postojanje i ime.
Matica srpska iz Novoga Sada organizirala je 1953. godine Anketu o pitanjima srpsko-hrvatskog jezika i pravopisa, zalažući se za jedinstven srpskohrvatski jezik, s jedinstvenim pravopisom i nazivljem. Rezultat je bio potpisivanje Novosadskoga dogovora, a anketa je bila kopija ankete koju je još 1913. godine proveo i utemeljio na svojim idejama Jovan Skerlić.
Potkraj pedesetih godina pod okriljem Matice srpske kulminira ideja o zajedničkome pravopisu hrvatskoga i srpskoga jezika, koji se ponovno žele prikazati kao dvije varijante jednoga jezika.
Novosadski je dogovor dokument od deset zaključaka o jeziku koji su 1954. sastavili jezikoslovci i književnici iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore. Sastali su se u organizaciji Matice srpske u Novome Sadu radi donošenja zaključaka o potrebi jedinstvenoga pravopisa i ujednačivanja ponajprije hrvatskoga i srpskoga nazivlja za sve struke, a onda i jezičnoga ujednačivanja uopće. U Novome Sadu dogovorena je i eksplicitno istaknuta ravnopravnost latinice i ćirilice te ekavskoga i ijekavskoga izgovora. Dogovorena je i izrada zajedničkoga pravopisa, koja je povjerena komisiji Matice hrvatske i Matice srpske.
Vodeći su hrvatski jezikoslovci i mnogi hrvatski književnici tada smatrali da će Novosadskim dogovorom biti osiguran nesmetan razvoj hrvatske jekavske inačice toga zajedničkog jezika, odnosno da neće doći do nametanja jezičnih značajka jedne književnojezične sredine drugoj. Međutim, u praksi je bilo drukčije, a problemi s tumačenjem i primjenom zaključaka počeli su vrlo rano. Rječnik srpske književne sredine širio se po Hrvatskoj, a nakon šest godina objavljen je Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika Matice hrvatske i Matice srpske, tzv. novosadski pravopis.
Sve veći otpor jezičnomu unitarizmu slio se u Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljenu u Telegramu, novinama za društvena i kulturna pitanja, br. 359. od 17. ožujka 1967. Neposredan povod njezinu nastanku bio je poziv Savezne skupštine SFRJ na javnu raspravu o promjenama Ustava SFRJ. Tekst Deklaracije sastavila je skupina znanstvenika, književnih i kulturnih radnika u prostorijama Matice hrvatske, a poslije ga je potpisom podržalo čak 18 ustanova. U njoj su iznesena dva osnovna zahtjeva:
1) Ustavnim propisom utvrditi jasnu i nedvojbenu jednakost i ravnopravnost četiriju književnih jezika: slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga, makedonskoga. U tu je svrhu trebalo izmijeniti čl. 131. Ustava SFRJ.
2) Potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad je god riječ o hrvatskome stanovništvu te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju.
Deklaracija je upućena Saboru SRH, Saveznoj skupštini SFRJ i javnosti. Njome se tražilo, pozivajući se na načela nacionalnoga suvereniteta, da se poštuju zakonske odredbe i osigura stvarna jednakost standardnih jezika na području Jugoslavije, a time bi se omogućio i neometan razvoj hrvatskoga jezika.
Objavljivanje teksta Deklaracije izazvalo je oštru reakciju državnih vlasti, a mnogi su njezini potpisnici bili sankcionirani i onemogućivani u svojemu radu, optuženi za nacionalizam i rušenje „bratstva i jedinstva”, ali se Deklaracija usadila u svijest hrvatskoga naroda kao dokaz da je moguće pružiti otpor unitarističkim ostvarenjima Novosadskoga dogovora.
Početak sedamdesetih godina obilježilo je hrvatsko proljeće (buđenje hrvatske nacionalne svijesti početkom 70-ih godina), koje je 1971. dovelo i do odbacivanja Novosadskoga dogovora. Te je godine izrađen i tiskan Hrvatski pravopis trojice autora: Stjepana Babića, Božidara Finke i Milana Moguša, tzv. londonac, koji nikad nije objelodanjen, nego je cjelokupna naklada uništena. Potkraj godine došlo je do poznate 21. sjednice CK SKJ u Karađorđevu i do još žešćih napada unitarista. Zabranjena je i Matica hrvatska, a mnogi su sudionici hrvatskoga proljeća zatvarani i proganjani.
Sedamdesetih su godina objavljeni mnogi jezični savjetnici (među kojima treba istaknuti Jezični savjetnik s gramatikom Slavka Pavešića iz 1971.), napisane su gramatike hrvatskoga jezika (npr. gramatika skupine autora iz Zavoda za jezik Instituta za filologiju i folkloristiku, današnjega Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje). Hrvatski se jezikoslovci povlače sa zajedničkoga projekta izrade rječnika Matice hrvatske i Matice srpske nakon druge izdane knjige (do slova K) smatrajući da se u tome rječniku zanemaruje hrvatski jezik.
Unatoč svemu položaj se hrvatskoga jezika ipak popravio. Nije više bilo povratka u stanje koje je dovelo do novosadskoga sporazuma ni plodnoga tla za ikakvu ideju o jezičnome zajedništvu. Hrvatski se jezikoslovci okreću proučavanju hrvatskoga jezika u njegovoj samosvojnosti, a ne u suodnosu sa srpskim. Radi se na obnovi hrvatskoga jezičnog kontinuiteta. U to se doba u hrvatskome jezikoslovlju prihvaća ideja o polovici 18. st. kao o vremenu početaka hrvatskoga standardnog jezika, a osnovano se razmatra i pomicanje te granice dublje u prošlost.
Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika iz 1979. prva je gramatika u Jugoslaviji koja je opstala s jednočlanim hrvatskim imenom u naslovu.
Godina 1990. obilježava početak novoga razdoblja u hrvatskoj povijesti. Te su godine u Hrvatskoj provedeni prvi višestranački izbori, konstituirana najviša tijela višestranačke vlasti i donesen Ustav Republike Hrvatske, a 1991. Republika Hrvatska postala je samostalna i neovisna država. Ustavna definicija u 12. članku stavlja hrvatski jezik i latinično pismo u službenu uporabu. Vrijeme do 1995. obilježeno je Domovinskim ratom.
U početnim godinama ovoga razdoblja javlja se pojačana skrb o hrvatskome jeziku, koja je katkad bila i pretjerana jer su se neosnovano odbacivale i mnoge dobre i posve obične hrvatske riječi.
Osim svih ostalih vrijednih institucijskih i pojedinačnih nastojanja u njegovanju hrvatskoga jezika u ovome podrazdoblju djelatnost Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje obilježava izdavanje brojnih standardnojezičnih priručnika, dijalektoloških i onomastičkih djela, skrb o očuvanju baštine objavljivanjem studija, kritičkih izdanja, pretisaka, prijevoda i transkripcija djela iz povijesti hrvatskoga jezika. Institut je 2014. godine pokrenuo manifestaciju Mjesec hrvatskoga jezika potaknut činjenicom da je hrvatski jezik od 1. srpnja 2013. godine postao 24. službeni jezik Europske unije, a radi podizanja svijesti o potrebi njegovanja materinskoga jezika, koji je temelj nacionalnoga identiteta. Stoga je Međunarodni dan materinskoga jezika 21. veljače uzet kao njegov početak, a za završetak je uzet 17. ožujka, dan objave Deklaracije. Hrvatski je sabor 1997. godine utemeljio Dane hrvatskoga jezika, koji traju od 11. do 17. ožujka. Tako Mjesec hrvatskoga jezika logično zaokružuje priču o materinskome hrvatskom jeziku – jeziku naše pismenosti, kulture i identiteta.
U spomen na dan kad je 22. veljače 1483. godine tiskana prva hrvatska knjiga Misal po zakonu rimskoga dvora Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u okviru svojih događanja vezanih uz Mjesec hrvatskoga jezika pokrenuo je 2018. godine manifestaciju Dan hrvatske glagoljice u cilju popularizacije jednoga od najprepoznatljivijih obilježja hrvatske pismenosti i kulture.