Hrvatski kao zaseban južnoslavenski jezik
U jezikoslovnoj se literaturi obično navode četiri temeljna kriterija kombinacijom kojih se može utvrditi je li koji idiom zaseban jezik, a procjene o tome da svijet nastanjuju govornici 3000 – 6000 jezika jasno upućuju na to da se navedene kriterije različito tumači neovisno o tome jesu li idiomi koje nastojimo razgraničiti slabo poznati (poput domorodačkih jezika ili dijalekata na Novoj Gvineji) ili imaju višestoljetnu tradiciju pismenosti (poput talijanskoga i engleskoga, ali i hrvatskoga). Osvrnut ćemo se na stanje na središnjemu južnoslavenskom prostoru, koji je u posljednjih dvjestotinjak godina izvorom prijepora međunarodnih i domaćih jezikoslovaca. Pritom napominjemo da pojam hrvatski jezik ne obuhvaća samo hrvatski standardni jezik, nego i narječja s pripadnim dijalektima i mjesnim govorima.
Prvi je od kriterija koji se najčešće navodi u literaturi kriterij međusobne razumljivosti. Na dijalektnih se razini u stručnoj literaturi navode primjeri velikih razlika između, primjerice, čakavskih i štokavskih govora na temelju kojih bi laik mogao zaključiti kako se svi štokavci (neovisno o tome jesu li po narodnosti Bošnjaci, Crnogorci, Hrvati ili Srbi) razumiju. Upravo je to jedna od temeljnih zabluda jer i među štokavcima postoje razlike. Primjerice, rečenice bi kao što su Denjaj se kad me senjaš., Efendija, kalaiše li se šta? ili Uzmen ti ja kacavidu, bonagraciju, nekoliko brokava i rokelo te idem tantat maranguna da mi to žvelto sjagmi. teško svaki štokavac mogao razumjeti. Dakako da je međusobna razumljivost među štokavcima veoma velika, no ona nije ista na cjelokupnome području na kojemu se štokavskim narječjem govori te je, po teoriji jezika u kontaktu, znatno veća u područjima u kojima zajedno žive pripadnici četiriju južnoslavenskih naroda. To objašnjava i zašto su štokavski govori međusobno najsličniji u Bosni i Hercegovini iako se o razlikama među govorima Bošnjaka, Hrvata i Srba kao neprijepornoj činjenici pisalo u dijalektološkim djelima od početka 20. stoljeća. Razlike se među govornicima različitih štokavskih govora smanjuju u svakodnevnoj komunikaciji stoga što se čak i govornici posve različitih dijalekata ili jezika nastoje jezično približiti kako bi se bolje razumjeli, pa će Bračanin na splitskoj tržnici nastojati prilagoditi fonološki sustav da bi prodao maslinovo ulje i ribu, a Dalmatinac će na zagrebačkome Dolcu izbjegavati riječi kao što su škartoc ili pomidora jer je osnovna uloga jezika sporazumijevanje. Za prevladavanje različitosti između govornika različitih narječja, dijalekata ili mjesnih govora istoga jezika i omogućivanje da se izrazi ono što se narječjem, dijalektom ili mjesnim govorom ne može izraziti upravo i služi standardni jezik. Na razini su standardnih jezika središnji južnoslavenski jezici također u mnogo čemu međusobno razumljivi, no njihovo je međusobno razlikovanje u nazivlju poprilično te su, primjerice, za razumijevanje pravnih tekstova pisanih na četirima južnoslavenskim jezicima potrebni sudski tumači kako bi se mogao razumjeti tijek postupka. Ono po čemu se hrvatski jezik razlikuje od ostalih središnjih južnoslavenskih jezika jest i izraženije jezično čistunstvo, koje je hrvatskom tradicijom od srednjovjekovlja.
Idući je kriterij po kojemu se jezici međusobno razlikuju strukturni. Na dijalektnoj razini postoje znatne razlike. Velik dio srpskih govora pripada balkanskomu jezičnom savezu (čije su glavne odlike gubitak padeža, postponirani član itd.), kojemu od hrvatskih govora pripadaju tek rubni hrvatski govori na Kosovu i u Rumunjskoj. Nadalje, dio hrvatskih štokavaca i čakavaca dijeli poseban oblik futura II. u pogodbenim rečenicama koji se tvori od glagolskoga pridjeva radnog i infinitiva (npr. ako budeš ić 'ako budeš išao') te imperativ prošli (bijaše to učinit 'trebao si bio to učiniti'). Na razini standardnih južnoslavenskih jezika na fonološkoj se i naglasnoj razini izdvaja crnogorski jezik u kojemu postoje glasovi ś i ź (koji se nalaze i u fonološkome sustavu nekih hrvatskih štokavskih govora poput konavoskih). Srpski, bošnjački i crnogorski ujedno dopuštaju tvorbu futura I. (ja ću da pitam – hrv. pitat ću) ili infinitiva (hoću da idem – hrv. hoću ići) s pomoću veznika da.
Genetski je kriterij najteže jednoznačno odrediti jer je hrvatskomu jeziku jedini nedvojbeni predak praslavenski jezik, a o mogućim fazama raspada praslavenskoga postoje različite teorije. Njih je nemoguće potvrditi jer praslavenski jezik nije zapisan. Na temelju se genetskoga kriterija, primjerice, razlikuju kajkavski od slovenskih govora, ali i torlački od makedonskih i bugarskih. Dok su rubna područja središnjega južnoslavenskog prostora i u dijalektološkoj literaturi izdvojena, za štokavsko se narječje izdvajaju dvije ključne odrednice po kojima se svi štokavski govori sinkronijski i dijakronijski dijele. To su odraz jata – po kojemu se štokavski govori dijele na ikavske, (i)jekavske i ekavske (samo su Hrvati u znatnoj mjeri govornici svih triju tipova navedenih štokavskih govora) – te naglasni sustav – govori se dijele na novoštokavske i staroštokavske (s tim da se oni međusobno razlikuju po naglasnome inventaru). Dok su iskonski govornici (i)jekavskih govora pripadnici svih južnoslavenskih naroda, ekavci su uglavnom Srbi i manjim dijelom Hrvati, a ikavci Hrvati i Bošnjaci. Među staroštokavcima i novoštokavacima također su pripadnici četiriju južnoslavenskih naroda, s tim da se Hrvati i Bošnjaci izdvajaju po tome što kao dio naglasnoga inventara mogu imati akut. Činjenica da su isključivo govori na štokavskome zapadu ikavski i u naglasnome inventaru mogu imati akut te da je pripadnost balkanskomu jezičnom savezu moguća samo na štokavskome istoku, opravdava podjelu štokavskih govora na zapadnoštokavske i istočnoštokavske.
Kriterij je koji objašnjava zašto se od hrvatskih štokavaca naizgled udaljeni kajkavci i čakavci smatraju dijelom iste jezične zajednice kriterij identifikacije govornika. Naime, izrazita je većina govornika svih triju hrvatskih narječja tijekom povijesti i danas svoj jezik nazivala i naziva hrvatskim. Najstariju je poznatu potvrdu za riječ čakavac zabilježio Ardelio Della Bella u svojemu rječniku Dizionario italiano, latino, illirico iz 1728., a potom Joakim Stulli na početku 19. stoljeća. Riječi čakavac i čakavski nije upotrijebio nijedan jedini hrvatski književnik čakavac do konca 19. stoljeća. Pridjev kajkavski po podatcima iz Akademijina rječnika prvi je upotrijebio Đuro Daničić, a u Habdelićevu i Belostenčevu rječniku nije naveden. U Rječniku hrvatskoga kajkavskog književnog jezika potvrde za pridjev kajkavski nalazimo tek u Krležinim djelima. Kajkavska gramatika Ignaca Kristijanovića naziva se Grammatik der Kroatischen Mundart (1837.), iz čega je razvidno kako je i taj autor materinsko narječje nazivao hrvatskim imenom. Na standardnojezičnoj se razini kriterij identifikacije govornika ogleda u odabiru imena službenoga jezika, a povijesno je bio najizraženiji u nastojanju da se iskažu razlike među južnoslavenskim jezicima. O njima su, katkad i vrlo strastveno, pisali i stariji hrvatski pisci poput Antuna Kanižlića. Nastojanje za razlikovanjem nije dolazilo samo s hrvatske strane. Tako je Radosav Bošković 1935. objavio rad O leksičkoj i stilskoj diferencijaciji srpskoga i hrvatskoga književnog jezika, a Jovan Ćirilov Hrvatsko-srpski rječnik inačica – Srpsko-hrvatski rečnik varijanti u dvama izdanjima, 1989. i 1994. Danas je, pak, u Srbiji u uporabi naziv kroatizam, koji se ne odnosi samo na posuđenice iz hrvatskoga, nego i na novotvorenice ili zamjene stranih riječi koje hrvatski zvuče.
Kriterij je identifikacije moguće nadopuniti tzv. vrijednosnim kriterijem koji je uspostavio Radoslav Katičić te ga, među ostalim, objašnjava činjenicom da se književnici od Istre do Boke kotorske te od Međimurja do Srijema i Bačke (bez obzira na to kojim narječjem govore) nazivaju i smatraju hrvatskima te tvrdnjom da su samo Hrvati štokavci jer su samo Hrvati među Južnim Slavenima govornici kajkavskih i čakavskih govora te je samo osnovica hrvatskoga jezika tronarječna. Naime, po odrazu bi se upitno-odnosne zamjenice uz Hrvate štokavcima mogli nazivati i Makedonci i Bugari, pa i Rusi, a Slovence bi se moglo nazivati kajkavcima.
U raščlambi pojedinih kriterija razlikovanja jezika jezikoslovci su uglavnom suglasni u tome da je kriterij međusobne razumljivosti najproblematičniji jer se katkad govornici različitih jezika (poput hrvatskoga i srpskoga, ali i mnogih drugih slavenskih jezika) razumiju, a govornici istoga jezika (primjerice, arapskoga i kineskoga) ne razumiju. Na to da je na političkoj razini najprimjenjivija definicija kako je jezik dijalekt koji ima vojsku i mornaricu, upućuje primjer francuskoga Edikta o narječjima, kojim je u Francuskoj nekoć bila zabranjena uporaba francuskih „narječja” koja, pripadaju različitim jezičnim skupinama (provansalski je zaseban romanski, a bretonski keltski jezik). Stvaranje su i uporaba naziva srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik također bili plodom izvanjezičnih okolnosti, odnosno jezične politike u Habsburškoj Monarhiji i Jugoslaviji te je ustrajanje na narodnim imenima svih južnoslavenskih jezika (jer većina suvremenih definicija jezika uključuje i mišljenje samih govornika) zapravo prilog depolitizaciji pitanja kojim se politiziralo s različitih stajališta gotovo dva stoljeća. Uostalom, slična je situacija i drugdje u slavenskome svijetu (primjerice, donedavno se makedonski smatrao bugarskim dijalektom, a u suvremenim se podjelama ne navodi bugarsko-makedonski jezik), ali i germanskome (primjerice, u Skandinaviji u kojoj je danski jezik jako utjecao na oblikovanje jednoga od norveških standardnih jezika), no dvočlani se nazivi za bilo koji drugi europski jezik gotovo nikad ne rabe. Naziv je srpskohrvatski ili hrvatskosrpski jezik ujedno nekorektan prema govornicima ostalih dvaju središnjih južnoslavenskih jezika – bošnjačkoga i crnogorskoga. Uzmemo li, dakle, u obzir hrvatski jezik kao ukupnost svih njegovih govora, narječja i standardnojezičnih oblika, on se od ostalih središnjih južnoslavenskih jezika izdvaja i time što je najraznolikiji, tj. što je jedini tronarječan. Na tronarječnoj je, pak, osnovici nastao i hrvatski standardni jezik koji se od ostalih južnoslavenskih jezika razlikuje ponajprije oblikovanjem vlastita nazivlja i izborom tipa nadgradnje. Hrvatski je jezik zaseban i stoga što ga zasebnim jezikom smatraju njegovi govornici, a strukturne razlike u odnosu na druge južnoslavenske jezike ne mogu se zanijekati kao što se ne može zanijekati činjenica da se govornici južnoslavenskih jezika (ne samo štokavci) veoma dobro razumiju.